Kad se u čovjeku probudi – čovjek

Ovih dana svi mediji bruje o jednoj ostavci ne tako visoko pozicioniranog državnog činovnika. Zašto ova ostavka izaziva više pozornosti nego što bi to, možda, bilo za očekivati?

U politici nije rijetkost da neko daje ostavku. Od najnižih činovničića do pravih kapitalaca. I one su gotovo uvijek vrlo emotivan čin. Ljudi ih daju očajni, satjerani u kut iz kog se ne mogu baš nikako izvući. Ostavke se uglavnom ne daju zato što su političari počinili neko nedozvoljeno djelo, nego zato što su u tome otkriveni, što su dokazi očiti i toliko teški da se ne mogu nikako zamaskirati. Ima mahera koji i u takvim prilikama izmigolje, ali takvih nema mnogo i oni „rastu“ uglavnom u krajnje zapuštenim demokracijama.

Slučaj ostavke državnog tajnika u Ministarstvu demografije RH dr. Marina Strmote, za koga javnost do njegove ostavke gotovo da nije ni znala, ipak je drukčiji od uobičajenih ostavki. Njemu nije prijetila baš nikakva opasnost i mogao je mirno živjeti san mnogih – ništa ne raditi, a lijepo živjeti. Dovoljno je bilo samo da se ne miješa u svoj posao i da ne razmišlja svojom glavom, a to nije nimalo teško, samo ako imate želudac za to. Da se ponašao tako, moguće je da bi nekada još i napredovao, što bi rezultiralo još većom i sigurnijom plaćom.

Ali, čini se da Marin svoj posao nije shvatio onako kako se od njega očekivalo. Desila se jedna nepredviđena i neoprostiva greška u stranci, a ta je da su postavili čovjeka koji ima znanje iz oblasti u kojoj treba djelovati baš u tu oblast i na mjesto na kom može mnogo doprinijeti; koji ima želju uraditi stvari kako mu njegovo znanje i savjest nalažu i koji uz to ima i obraza pa mu je važno i šta će i kako uraditi, a ne samo dobiti dobru plaću. A takav nije samo klimoglavac i kad dođu u pitanje njegov obraz, njegovo uvjerenje vezano za ispravnost onoga što radi, iz njega progovori čovjek. Stranke ne vole takve glasove, jer oni obično ne idu u korist stranačkoj logici. Istina, sve druge stranke će pohvaliti takav potez, i Marina sad zovu svi u svoje redove, ali vjerujem da je njemu jasno da bi i tamo slično prošao. Sad je za njih junak ne zbog toga što je postupio ljudski, nego zato što je napakostio protivničkoj stranci. Uskoro bi, kad bi bio i u nekoj drugoj stranci, po svoj prilici učinio isto. Kamo puste sreće da je samo jedna stranka na krivim temeljima!

No, bilo kako bilo, Marin Strmota je podnio ostavku, na iznenađenje svih prisutnih. Također emotivno, kako to biva kod podnošenja ostavki, samo su emocije u ovom slučaju bile drukčije prirode. Nisu to bile emocije očajnika satjeranog u kut neoborivim dokazima o njegovim mutnim poslovima, nego je on svojim činom neke satjerao u kut. Istina, ne znači to nužno da će ovaj i ovakav čin napraviti preokret na političkoj sceni, ali taj potez je pokazao da ima težinu. Pokazao je da u politici ima i časnih postupaka, da se ne mora sve rješavati udarcima protivnika ispod pojasa. Hoće li sve ostati samo na tom činu ili će se iz njega izvući i korisna pouka – to više nije do Marina, do nas je.