Kad sreća zakasni

Poznat je onaj vic o čovjeku koji je čitav život kupovao lutriju i u stotoj godini dobio premiju, pa sav dobiveni novac uložio u izgradnju javnih klozeta, da se ljudi „olakšavaju“ na njegovu sreću koja mu je tako kasno stigla.

Nedavno mi dobro poznata i bliska osoba priča kako je upoznala u stvarnosti sličnu osobu ovoj iz vica. Ovaj Nizozemac ima 89 godina i dobio je veliki iznos novaca na lutriji. Obradovao se i pomislio kako će sada ipak moći ostvariti i neke snove koje ranije nije mogao, mada ni do tada nije spadao u siromašne ljude. Ali nije išlo onako kako je poželio da ide.

On nije imao baš sretan obiteljski život. Žena mu je već odavno sklona alkoholu, a prije nekoliko godina to ju je toliko obuzelo da je postala beznadežan slučaj. Rastali su se, mada se nisu formalno razveli. S djecom je također bio u sukobu do te mjere da ga već godinama nisu ni posjećivali niti su se raspitivali za njega pa je uglavnom živio sam. Na sreću, zdravlje ga je dobro služilo i nije mu bila neophodna njihova pomoć.

Čim je dobio premiju, pojavila se supruga i uzela „svoju“ polovicu. Dobitnik je bio ljut ne samo zato što misli da ona to nije zaslužila, nego i zato što je znao da joj to baš ništa neće pomoći, da će to razbucati na gluposti i još više propasti. A onda su se pojavila i djeca koja su iznenada postala tako ljubazna kao da su oduvijek bili u najboljim odnosima. Njega je i to iritiralo jer je još više shvatio da su onakvi kakvima ih nikada nije želio. Sve su učinili da bi i oni dobili „svoj“ dio. Na kraju im je i dao, samo da ih se otarasi, a onda je, u želji da pobjegne od svega, kupio kuću u Švicarskoj i odselio se tamo. Sad usamljen, u tuđini, daleko od svih koji su mu kako-tako bliski, živi i kaže kako je vrlo nesretan. Da je znao šta ga čeka, nipošto ne bi uzimao tu premiju. Ona mu je, umjesto očekivane sreće, donijela veliko razočarenje i nesreću.

Svi mi nekako priželjkujemo više novaca, čini nam se kako bi premija riješila neke stvari u našem životu i taman sve postavila na svoje mjesto. Eh, da smo još ovo riješimo, pa još ono… Ali čim bismo riješili prvi zadatak, već bi se pojavio drugi. Nakon jedne želje pojavi se druga, pa treća, i tako u nedogled. Što ih više ispunimo, više ih se javlja novih. Zato je sve dobro dok nam je najveći problem u životu to što nemamo dovoljno novaca, ma kako nam se činilo da nije tako. Gdje ima zdravlja i sloge, tu je već napravljena odlična podloga da se na njoj izgradi i sve ostalo.

Sreća se ne može nadomjestiti novcem. Sreću nam ne mogu dati drugi. Sreća je nedostižna ako ne umijemo biti sretni, ali je tu, svuda oko nas, ako je umijemo prepoznati i prigrliti. Osvrnimo se malo oko sebe, pogledajmo bolje, možda je primijetimo i prepoznamo kao svoju?