Kakav čovjek!

Možda bi neko, da je na mom mjestu, stavio naslov: „Kakva karijera!“, ali ja sam namjerno dao prednost čovjeku nad sportašem.

Zaista, kada se samo pogleda figura Tomislava Ćoškovića, vrhunskog odbojkaša iz Domaljevca iz bosanske Posavine, prvo što bi vam moglo pasti na pamet je zamisliti ga u odbojkaškom dresu, na odbojkaškom terenu. Ovaj vitki dvometraš kao da je predodređen baš za taj sport. Nije zato ni čudo što se opredijelio upravo za odbojku, u selu u kom je to bio vrlo popularan sport.

Ali uspjesi koje je postigao već govore da to nije samo obični sportaš, nego da on čini sam vrh ove lijepe igre. Nema mnogo sportaša koji se mogu pohvaliti tako blistavom karijerom. Recimo, da su igrali čak za dvije reprezentacije, Hrvatsku i Tursku, i to vrlo uspješno. Tomislavu je pošlo za rukom još mnogo toga. Igrao je u velikim klubovima koji su osvajali prvenstva i razne trofeje u mnogim zemljama: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Grčkoj, Rusiji, Turskoj… Borio se na svjetskim i europskim prvenstvima, i možete zamisliti šta je sve u takvoj karijeri mogao osvojiti.

Uspjesi na sportskom polju bili bi najslikovitiji kada bismo na jednom mjestu snimili sve njegove osvojene trofeje. Jedan prijatelj mi je pričao da je prije nekoliko godina pokušao sve ih staviti na jedan oveći stol, ali nije bilo dovoljno mjesta. A poslije toga ta se zbirka znatno povećala. Ispočetka je Tomislav to držao u kući u jednoj vitrini, a onda je ponestajalo mjesta pa su trofeji završavali u kutijama. Potom ih je sve smjestio u kutije i sklonio iz stana, tako da bi ih sada bilo teško i staviti na jedno mjesto i slikati.

Nakon što je odlučio završiti s aktivnim igranjem odbojke i malo se odmoriti od napornih treninga i putovanja i više vremena posvetiti obitelji, jer djeca su rasla kao iz vode, dobio je ponudu da se uključi u rad odbojkaške reprezentacije Hrvatske. Učinilo mu se da to ipak mora i treba prihvatiti i tako je ostao u svom sportu, tamo gdje mu je i mjesto, samo u drugoj ulozi. Dakle, „problem“ sa smještajem osvojenih trofeja će se sada samo povećati, jer onima koje je osvojio kao igrač, sad će se priključivati i trenerski.

Ali sve te medalje i druga priznanja nisu nimalo „pokvarile“ Tomislava, on nije obolio od „visinske bolesti“. Naprotiv, on je postao još više svjestan kako je važno biti prije svega čovjek, skroman, tih, pošten i dobronamjeran. Čovjek koji će pažnju privlačiti prije svega svojim dobrim rezultatima i dobrim djelima, a ne hvaleći se nepotrebno uveličavati svoju ulogu, ili praveći skandale. On je svjestan da je uzor mnogim mladim sportašima, da će neki činiti razne stvari upravo onako kako on to čini i zato što on to i tako čini. I dobro je da tako čine, jer od svog uzora neće naučiti ništa loše.

Hvala mu što je takav, a njegov Domaljevac, Posavina, pa i cijela Bosna i Hercegovina se njime mogu ponositi. Naravno, i Hrvatska gdje je također igrao, gdje je dao i još će dati možda i najveći doprinos, i gdje i sada živi i radi.