Prijateljica Svjetlana pozvala je moju suprugu i mene na svoj rođendan. Sve manje sam ljubitelj takvih okupljanja, ali biti Svjetlanin gost je uvijek užitak, tako da nisam imao dileme.
Bio je tu jedan krug njenih prijatelja, sve u svemu dvadesetak ljudi bliskih slavljenici, ali mi svi se nismo međusobno poznavali. Ipak, brzo smo shvatili da smo svi nekako slični, da imamo još nešto zajedničko osim zajedničke prijateljice. Lako smo našli zajednički jezik.
Svjetlana je, mada je završila pravo i arhitekturu, dva ne baš srodna fakulteta, prava umjetnička dušica. Uživa u slikanju i to joj ide od ruke. Bavi se i fotografijom koliko stigne. Svira gitaru, a kako uz gitaru ide i pjesma, ona i to čini, i to veoma lijepo. U posljednje vrijeme sve više je okrenuta plesovima. Ali neću sad o njoj, mada bi se imalo što pisati.
Mene je na ovom rođendanskom slavlju zapalo mjesto pored Aljone, Svjetlanine zemljakinje iz Sint Petersburga. Ona je završila glumačku akademiju i dvadesetak godina bila vrlo aktivna u svom poslu, ostvarivši mnoge uloge na velikom i malom ekranu. Potvrdila se i kao pjevačica, piše, a neke pjesme i komponira. Svira gitaru i s puno emocija radi i uživa u svom poslu. Sada živimo u istom gadu u Nizozemskoj.
Odmah se vidjelo da imamo mnogo zajedničkih tema za razgovor. To smo i činili gotovo cijelu večer i zaključili da toliko nije dovoljno, tako da smo dogovorili novi susret. Vrijeme nam je brzo prolazilo i pred kraj smo zaključili kako je to bila lijepa večer, kako je atmosfera opuštena, prijateljska, bliska. Osjećala se u zraku neka lijepa energija, osjećalo se da su tu ljudi koji ne žele jedno drugome ništa loše, naprotiv. Na to moje glasno zapažanje Aljona je odgovorila jednom izrekom, koju nikada ranije nisam čuo: „Kakav kapetan – takva posada!“, pokazujući na Svjetlanu.
Da, baš tako i jest! Ljudi uvijek traže sebi slične, one koji imaju slične interese, hobije, poglede. Možda bi se neko u ovakvom okruženju dosađivao. Možda bi meni u nekom društvu astronauta, programera ili tko zna kojih, inače pametnih i uglednih ljudi, bilo dosadno, ili njima u ovom, ne zato što su to naopaki ljudi, nego zato što ih zanimaju različite stvari.
No bez obzira na to volite li ili ne vrstu pjesama koje Aljona pjeva, teško ćete ne osjetiti neku privlačnost i ljepotu kada vidite i čujete njenu izvedbu. Namjerno naglašavam ono „kada vidite“, jer njene gestikulacije, izraz lica i sve ostalo govore više od riječi. Evo jedne njene pjesme pa provjerite sami. Ključne riječi su: ja želim živjeti, ja živim, i vidjet ćete i čuti o kako ona to izgovara i o čemu pričam:
Podsjeti me na rahmetli Fadila Toskića..
Kakav kapetan takva posada lipo zvuči, ali to u praksi odnosno na brodu, pa mogu reć i u životu, ipak nije tako. Sićan se kad san se tek ukrca na brod ka asistent stroja šta je bilo barbi u glavi koliko god da je diplomatičan bija, a koji je tad bija prid penziju.
I danas je to tako, znan mišljenja mojih kolega zapovijednika, a i moje, prema mladima koji se danas prviput ukrcaju na brod i sad puno bolje razumin mojega prvoga barbu i kapa . . . moj zaključak je kako vrime ide mi nebi tili da se išta minja, a jedino je u stvari mijena konstantna. Jednostavno danas je sve drugačije nego prij, a sve ostalo kako je prij bilo bolje ili gore je subjektivni dojam i šta su ljudi empatičniji skloniji su nostalgiji.
Bravo Ivo, istiana u vecini slucajeva “Kakav kapetan, takva posada”.
Mooooooooi! Ik ben levend,,,,,