Kako država gubi ugled

Jednom mi je na granici policajac rekao da trebam imati bosanski pasoš da bih ušao bez potvrde o vakcinaciji ili testa da sam negativan na covid, a ja sam mu rekao da sam „čuo od nekih ljudi koji su putovali kako  je dovoljna samo osobna iskaznica“. „Čuo od nekoga?!“, začuđeno me je ukorio. „Imate zvanične portale institucija, pogledajte tamo, tamo Vam je zvanično, i što tamo piše, toga se pridržavajte, a ne tako: čula – kazala!“

Kad sam bolje razmislio, zaključio sam kako bi ipak bilo dobro poslušati ovog policajca. Spremam se na put kući u Bosnu i razmišljam kako bi bilo zgodno usput navratiti i u Hrvatsku na more ako bi to, s obzirom na mjere vezane za koronu, bilo moguće. Ali sad ja znam znanje – prvo pogledam na zvaničnu web-stranicu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i pročitam ovo: „Putnicima koji dolaze izdržava i/ili regija članica Europske unije, odnosno država iz i/ili schengenskog prostora i država pridruženih schengenskim prostoru, a koji se trenutno nalaze na tzv. Zelenoj listi Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti, neovisno o državljanstvu, omogućit će se ulazak u Republiku Hrvatsku pod jednakim uvjetima kao i prije pojave bolesti COVID-19, ukoliko ne pokazuju znakove bolesti te nisu bili u bliskom kontaktu s oboljelom osobom.“

Odlično! To je to što mi treba, to znači da mogu normalno otići na Krk i tamo ostati koliko poželim, mada znam da ću ipak ostati kratko. Za svaki slučaj, provjerim i još kod nekih prijatelja kakva su njihova iskustva u vezi s putovanjem, i oni mi potvrđuju isto ovo što piše na stranici ministarstva, a jedna prijateljica mi putem Vibera šalje i navedeni citat. Za svaki slučaj, večer prije polaska ponovo provjerim stanje na stranici, jer pomislim kako je 1. 7., a da nekada od prvog u mjesecu znaju stupiti na snagu nove odluke. Vidim, piše sve kako je i prije pisalo, spremim se i prije zore krenem na put.

Dođem na granicu Hrvatske, predam policajki pasoš, a ona me pita imam li Covid putovnicu. Kažem da nemam, a ona pita dalje jesam li u proputovanju ili ostajem u Hrvatskoj. Kažem joj da idem u Bosnu, ali da sam namjeravao prvo zastati u Hrvatskoj. Pita me jesam li vakciniran, imam li test i tako dalje, pa je ja pitam zašto to pita kad sada nije potrebna ni vakcinacija ni testovi, a ona kaže da je od danas stupila na snagu nova uredba po kojoj treba nešto od navedenoga imati. S nevjericom slušam i već razmišljam kako sam uzalud napravio veći put do kuće, računajući da ću na Krk, a sad moram voziti dodatnih 200 kilometara duže da bih stigao kući, kad mi policajka reče: „Ako ste u prolazu, trebate izaći iz Hrvatske u roku od dvanaest sati. Ako ostanete duže, odmah Vam se određuje karantena. A Vi biste na Krk?“ „Da. Namjeravao sam pošto sam vidio da je na snazi odluka koja mi odgovara. Rado bih, da se ovdje može normalno boraviti, ali ovako…“ „Najjednostavnije je da se testirate kad uđete, možete to učiniti ujutro i poslati nam potvrdu.“ „Ne znam…“, bio sam pomalo zbunjen nakon tolikog puta i razmišljao sam šta sada učiniti, a ona je u međuvremenu već pitala: „Na koju biste adresu išli na Krk?“ Ja sam joj rekao, a ona je nešto tipkala po tastaturi. Onda me je pitala za moj broj telefona i ponovo tipkala. Zatim mi je pružila jedan papir i rekla: „Evo, ovdje Vam sve piše. Sutra nam pošaljite test.“ „Ne razumijem? Kako i gdje ću se testirati, kako, kome i gdje ću poslati potvrdu…?“ Možete se testirati u Rijeci ili u Krku, a potvrdu nam poslati mailom na adresu koja vam je tu napisana. Sve vam piše, samo pročitajte kad stignete!“ Red je putnika iza mene bio dugačak i znam da bi bilo nezgodno kad bi u koloni svi morali čekati da svako pročita ovaj papir koji sam i ja dobio ispisan na pune obje stranice lista. Policajka je bila pristojna, djelovala mi je dobronamjerno i pomislio sam kako bi ipak vrijedilo razmisliti o njenom prijedlogu. Naime, ja sam ovo tako shvatio – nudi mi se mogućnost da se ipak zadržim i na moru, pa ako mi odgovara da je prihvatim, a ako ne, da napustim Hrvatsku u roku od dvanaest sati da ne bih pao u karantenu.

Kad sam stigao na odredište, prvo sam uzeo papir koji sam dobio na granici da ga detaljnije proučim. U zaglavlju je stajalo HZJZ, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, a naslov je bio: „Letak s uputama za ukidanje samoizolacije“. Iz tih uputa saznajem kako osobe koje uđu u Hrvatsku bez testa, a žele se tu zadržati, policija uvodi u datoteku i da su one dužene ostati u izolaciji deset dana ili se testirati i poslati test na adresu koja je na kraju ovog letka. Ali dok ne dobiju test, dužni su se pridržavati mjera nošenja maske čak i na putu do mjesta testiranja, držati odstojanje od drugih osoba, dezinficirati se i biti na mjestu koje im je određeno do dolaska testa. Odmah sam shvatio da to nije dobro za mene iz nekoliko razloga. Prvo, masku ne mogu nositi osim vrlo kratko vrijeme jer imam problema s tim, a pogotovo sad na ovakvim vrućinama. Nemam kuna, trebam promijeniti novac, a i to traje, a ne smijem se kretati. Nemam ništa za jesti ni piti, a ne mogu ići u nabavku niti imam ikog poznatog u blizini od koga bih mogao tražiti da mi pomogne. I ne znam ni koliko će to sve trajati. Dakle, ovo mi nikako ne odgovara i odlučim da je najbolje da odmah, dok još nisam zakasnio, krenem na put prema kući u Bosnu, jer moram izaći iz Hrvatske u navedenom roku.

Krenuo sam i na vrijeme stigao do granice. Na graničnom prijelazu sam policajcu pokazao pasoš i odmah ga upitao, kako ne bih napravio grešku: „Ušao sam u Hrvatsku oko osam sati i tamo su mi ponudili mogućnost da se ujutro testiram, i da ostanem u Hrvatskoj, ili da je napustim u roku od dvanaest sati. Dali su mi i ovaj letak da ga proučim kad dođem na odredište. Međutim, kad sam ga pročitao, vidio sam da nikako nije povoljan za mene, da se mogu dovesti u opasnost ako po njemu postupim, pa sam odlučio prihvatiti varijantu da samo proputujem kroz Hrvatsku. Mene zanima, hoće li sada, kad Vi tu skenirate moj pasoš, oni na graničnom prijelazu Rupa na kom sam ušao u Hrvatsku automatski izbrisati i moju obavezu da im pošaljem mail, ili to ipak trebam učiniti na adresu koja je navedena na kraju letka?“

Policajac me pogledao i rekao: „E, pa Vi ste prekršili odredbe karantene i sad ćete platiti kaznu od 8.500 kuna!“ „Kakva sad kazna, koje karantene, šta sam to pogrešno uradio?“, čudio sam se ja ne razumjevši tako drastičnu kaznu za nešto čega ni svjestan nisam. „Evo, ovdje piše da ste pod mjerama karantene. Navedena je i adresa na Krku na kojoj morate biti i vaš broj telefona.“ „Ali ja sam razumio da je to samo jedna od mogućnosti, da biram, znam da sam policajki ja rekao i za adresu i broj telefona misleći da to upisuje da, ako prihvatim karantenu, ne mora naknadno tražiti podatke. Niko mi nije rekao da moram prihvatiti karantenu i da se ta odluka ne može promijeniti nego mi je sugerirano da kad dođem na odrediše pročitam letak. Koja bi mi, inače, bila korist od čitanja letka ako sam već prihvatio nešto što nisam želio?“ Ali policajac je bio uporan: „Morali ste to znati, nemoguće je da niste. Ništa drugo nema osim da platite kaznu od 8.500 kuna i da se vratite na Krk i tamo budete u karanteni ili izvadite potvrdu o testiranju!“ Ja sam bio očajan. „Ama, ne dolazi u obzir tako nešto! Kako ću sad plaćati kaznu za nešto za što se ne osjećam krivim i za što ne mislim da sam kriv?! Ovdje sam ja taj koji je oštećen prvo nepravovremenom informacijom od strane ministarstva, zatim nepotpunom informacijom o karanteni i uvođenja u nju bez mog pristanka i znanja, a sad još i zbog moguće kazne.“ „Oho, sad ste još i drski. Ja Vam pokušavam pomoći, a Vi tako! E, sad ćete platiti kaznu!“, naljuti se policajac. Razmišljam zbog čega sam sad drzak? Da sam rekao neku nepristojnu ili grubu riječ – nisam. Da sam učinio nepristojnu ili prijeteću gestu – nisam. Da sam zaprijetio, podviknuo, pokazao znak omalovažavanja – ništa od toga nisam učinio, a moje ponašanje je ocijenjeno drskim. Eto, bližim se sedamdesetoj godini i nikada do danas mi niko nije rekao da sam drzak. Osjećao sam se i povrijeđenim. Dakle, moj malo odlučniji stav da se zaštitim je već drskost? Vidio sam da to dobru ne vodi. Pitao sam ga mogu li razgovarati s njegovim pretpostavljenim da mu pokušam objasniti ovaj nesporazum, ali je on rekao da nema potrebe da ja razgovaram s njim, da će on sada otići do njega i razgovarati, a do o tome i ne odlučuje pretpostavljeni nego on. Otišao je i razgovarao, a onda mi napisao Prekršajni nalog po kom moram platiti kaznu od 8.500 kuna i vratio me za Krk. Uzalud je bilo moje objašnjenje da nakon 1400 km do Krka, pa još naknadnih 500 s Krka do ovog graničnog prijelaza, nisam u stanju voziti nazad još 500 km ovakav nenaspavan, umoran, a i star i bolestan. Posebno mi nije bilo jasno to s povratkom na Krk, zašto to? Jer sad sam na izlazu iz Hrvatske i bilo bi mi prirodno, ako je cilj zakona zaštititi stanovništvo od zaraze, da se učini sve da se moje kretanje, ako sam već sumnjiv, spriječi, a ne da me se prvo kazni zato što sam se kretao, a onda me se šalje da krećem i ponovo ugrozim ljude. I nije mi jasno ni s aspekta sigurnosti na cestama, jer cilj zakona je učiniti promet što sigurnijim, a ne gurati u njega nespremne vozače.

Parkirao sam auto malo dalje i vratio se pješke, tražeći da sad razgovaram sa šefom policije. Jedna policajka me je ipak odvela do šefa i on mi je rekao isto što i policajac, naglasivši uz sve da sam prema policajcu bio još i drzak. Rekao sam da sam nakon tolikog puta umoran, da nisam spavao, a i da sam bolestan pa je za mene novo putovanje na Krk rizično i pitao mogu li ovdje negdje obaviti test i s tim testom prijeći granicu ovdje, da se ne vraćam na Krk. Rekao je da bi to moglo, i da mi je najbliže otići u Đakovo ili u Slavonski Brod, jer tamo se testira. Onakav slomljen, umoran od puta i nespavanja, otišao sam u Đakovo još prije jutra. Ali tu saznam da oni ne obavljaju takve testove nego da i oni idu u Osijek kad im zatreba. Dakle, valja mi ići dalje. Došao sam u Osijek, ali tamo se ne može odmah doći na red nego se čeka oko četiri dana. Na izmaku sam snaga. Zaključujem da mi je najmanja šteta vratiti se na početak – idem ponovo na Krk, tamo imam bar gdje spavati. Novih 500 kilometara je preda mnom. Razmišljam kako bi možda trebalo što prije to učiniti, jer ako ne pošaljem test danas, možda će me i tamo kazniti što nisam na mjestu na kom su mi odredili karantenu, moguće je da pošalju kontrolu?

Stigao sam na Krk, i napokon doživio nešto normalno – mogao se odmah obaviti test, uredno sam to učinio, platio i poslao mailom test na navedenu adresu iz onog letka. Potom sam jednom skočio u more i otišao u krevet. Nakon prijeđenih oko 2.500 kilometara i nespavanja preko trideset sati, napokon sam zaspao.

Kad sam se probudio, tek sam tad mogao razmišljati i o kazni koja me čeka. Uzeo sam onaj papir koji mi je policajac ubacio u auto na kom je pisalo da je to prekršajni nalog po kom sam dužan platiti 8000 kuna plus 500 kuna troškova prekršajnog postupka. Dobrodošao na lijep odmor u Hrvatsku!

Zašto sve ovo pišem? Možda i pomalo zbog toga da se nekome izjadam, ali više zbog toga da upozorim i druge na opasnosti koje ih eventualno vrebaju, a i da poručim onima na vlasti, možda ovo nekako i do njih dođe, da ovo nije pravi način rješavanja pravde. Za upitan prekršaj, čije su posljedice po bilo koga nikakve, kazniti penzionera kaznom u visini preko pet penzija je baš drastično. Država će na ovom i sličnim slučajima nešto ušićariti na plaćenim putarinama, naplaćenoj kazni i još nekim sitnicama, ali će na kraju mnogo više izgubiti. Tako država samo gubi na ugledu, a ugled je vrlo skup i teško se vraća kad se jednom izgubi.