Ma koliko se odupirali, svakodnevno imamo dodira s lošim vijestima. One su dio našeg života, ali vrlo često i našeg izbora. Moderno doba i internet su od vijesti stvorili najveći izvor negativnih misli i frustracija. Nekad je to neizbježno, nekad čak i potrebno, međutim svi smo se bar jednom u životu pitali što učiniti?
Loše vijesti uvijek stižu u eskadrili (Jacques Chirac – predsjednik Francuske)
Tek što je u medijima objavljena vijest o jednom terorističkom činu, slijedi serija vijesti o daljnjim terorističkim akcijama. Počinjemo se osjećati kao da se urušava svijet oko nas. Zašto nam se to događa i tko je odgovoran za našu tugu i jad? Mi sami ili loše vijesti? Može li se išta poduzeti protiv toga?
Od postanka života svakom su živom biću svojstveni karakteristični načini ponašanja. Oni su određeni biološki (genski) i okolinom odnosno utjecajem sredine. Kada je riječ o ljudima, kombinacija tih faktora može dati i genija i kriminalca. Empatična osoba može se u određenim okolnostima pretvoriti u egoista. Posrijedi su „zakoni imitacije“ koje je detaljno opisao zaboravljeni francuski sociolog i filozof Jean-Gabriel Tarde (1843–1904).
Što su „zakoni imitacije“ o kojima govori Tarde?
Gledajući nekoga tko s užitkom jede, glad ovlada i nas. Zijevamo li u društvu, počnu zijevati i drugi. Ako krenemo bježati, instiktivo će se i drugi dati u bijeg, iako za to nemaju očitog razloga. Zapjevamo li, zapjevat će i drugi. Kad zaplačemo, zaplakat će i drugi. Ako kupujemo i drugi će kupovati. Dakle, zakon imitacije je vjerojatno temeljno ponašanje društva, ali i prirode općenito – ugrađen u “algoritam života“. On nas štiti kolektivnom inteligencijom. Problem nastaje kada postane predmet manipulacije. Tada zakon imitacije postaje vrlo snažno psihološko oružje.
Kako informacije potiču loša djela – svjesno ili nesvjesno
Na prostoru bivše Jugoslavije “crna kronika” ima povlašteno mjesto u medijima. Ona šokira i privlači, a također utječe na naše ponašanje. “Crna kronika” nas uznemiruje i stvara u nama osjećaj ugroženosti. Upravo u takvom stanju osjetljive osobe čine stvari koje inače ne bi činile.
Primjer kako to izgleda u stvarnosti:
Objašnjenje utjecaja i posljedice gore navedenih negativnih vijesti na čitatelje:
- Student zapada u depresiju jer mu profesor govori da nikada neće dobiti posao.
- Godišnji odmor zbog gužve postaje godišnji pakao.
- Normalno je zapaliti nečiji ručnik jer to svi rade.
- Tući nekoga i zalijevati ga vodom je cool.
- Ako je bračni par u Indiji ubijen za manje od jednog eura, onda je posve normalno ubiti čovjeka za 1000 eura.
- Ako nekoga želiš ubiti, samo ga baci u rijeku i reci da je to bila šala.
Depresivna osoba odlučuje se na samoubojstvo jer oponaša samoubojicu iz “crne kronike”.
Pomnožimo li broj medijskih kuća s brojem negativnih vijesti, možemo reći da je zbog “crne kronike” stradalo, pa i smrtno, jako puno ljudi. Senzibilnih ljudi, koji bi u zdravoj okolini živjeli normalno i uspješno.
Vrlo je bitno odvojiti što je crna kronika, a što nije i kada je treba izbjegavati. Zatvaranje očiju pred činjenicama nije još nikomu pomoglo da bude bolji čovjek. Stvar je odnosa prema crnoj kronici i selekcije onoga što bismo trebali “konzumirati“, a što izbjegavati. Ovo je temeljno načelo po kojem bi trebali funkcionirati današnji mediji.
Ključ sreće je u nama
Uspjeh je ići u suprotnom smjeru. Pretvorimo egoiste u empatične osobe. Kriminalace u moralne osobe i žestoke borce za ljudska prava. Njihovu hormonalno uvjetovanu biološku agresivnost pretvorimo odgojem u energiju koja će ih učiniti spremnima da daju maksimum svojoj zajednici, a time i samima sebi. Naučimo odvajati sadržaj koji informira od onoga koji negativno utječe na nas. Jednostavno, pretvorimo pesimiste u realiste koji u realnosti mogu pronaći realitet vlastitog pozitivizma, a što bi doista trebala biti uloga medija.