Kada pomislimo na kosti, prvo što nam padne na pamet je beživotni skelet. No, naše kosti su živi organ koji raste i mijenja svoj oblik tokom života. Većina tih promjena su posljedice sila koje pritiskaju, povlače i uvijaju skelet tokom kretanja, a najjače među tim silama su one koje proizvode naši mišići.
Kosti su izložene jakim silama tokom kretanja. Kada peta takmičara u troskoku dotakne tlo, sila je oko 15 puta veća od tjelesne težine, što je ekvivalent težine manjeg automobila. Udarne sile su još i slabije od mišićnih, jer su mišići obično zakačeni u blizini zglobova. Zato su kosti izložene udarnoj i mišićnoj sili tokom najobičnijih dnevnih radnji poput hodanja, kada je suma ovih sila i do pet puta veća od tjelesne težine.
Ove sile gnječe, uvijaju i savijaju kosti. Cjevanica se skraćuje za skoro 1 milimetar kada počnemo trčati. Kosti osjećaju ove male promjene i mogu dramatično porasti u mjesecima nakon početka vježbanja, a u cilju smanjenja rizika od lomljenja. Na primjer, kosti ruke tenisera kojom drži reket mogu biti 20 % šire i sadržati 40 % više koštanih minerala u odnosu na njegovu drugu ruku.
Ipak, svaka tjelovježba ne doprinosi jačanju kostiju. Da bi one ojačale, potrebni su jaki udari koji bi povećali mišićnu i udarnu silu koje mijenjaju kosti. Plivači i biciklisti zato imaju zdravo srce, pluća i mišiće, ali im se kosti ne razlikuju mnogo od ljudi koji nikada ne vježbaju.
Odgovor kostiju na pomenute sile varira s dužinom samih kostiju. Blizu zglobova, kosti postaju jače i gušće. Ovo oblikovanje kostiju traje cijeli život, no kosti su podložnije promjenama dok su mlađe, što znači da tjelovježba u djetinjstvu može učiniti kosti doživotno jakim. To je vrlo važno, jer se veće i jače kosti teže lome u starosti. Tjelovježba u poznijim godinama ima slabije efekte na jačanje kostiju.
U suštini, ako se manje krećemo, naše kosti će biti podložnije lomovima. Ako budemo aktivni i bavili se sportom, naše kosti će postati mnogo jače.