Kakva vam se umjetnost sviđa?

Kada ste posljednji put bili u muzeju ili galeriji? Posjećujete li uopće izložbe? Kakva vam se umjetnost sviđa? Kada posljednje pitanje postavim ne nekom vizualnom umjetniku ili povjesničaru umjetnosti poput mene, već laiku, najčešće kao odgovor dobijem pohvalu starijih umjetničkih epoha dok moderna i suvremena umjetnost obično dobiju vrlo negativnu ocjenu.

U valorizaciji likovnih umjetnosti od strane laika gotovo da vrijedi pravilo „što starije, to bolje“. Oni visoko cijene umjetničke epohe poput renesanse i baroka, a 20. stoljeće smatraju razdobljem u kojem dolazi do pada u estetskoj vrijednosti umjetnosti. Impresionizam, eventualno postimpresionizam, označila bih kao posljednji stilski pravac koji je opće pozitivno vrednovan od laika, osoba od kojih se očekuje da čine širu publiku umjetničkih izložbi u muzejima i galerijama.

Umjetnost starijih epoha gotovo je bez iznimki figurativna. Apstrakcija se masovno javlja tek u vrijeme moderne. Premda je težnji ako ne za apstrakcijom, onda barem nadrealnom figuracijom bilo i ranije, nikada nije bilo radikalnog raskida s mimetizmom, vjernim oponašanjem stvarnosti. S pojavom fotografije u 19. stoljeću, posljedično se od likovne umjetnosti više nije zahtijevalo da nužno bude mimetična i figurativna. Došlo do veće umjetničke slobode koja se očitovala u procvatu stilskih pravaca poput fovizma, kubizma te mnogih drugih „izama“ početkom 20. stoljeća. Brojni umjetnici više nisu bili orijentirani na imitaciju stvarnosti jer je to postala uloga fotografije. Neki su se orijentirali na samo stvaralaštvo kao proces, što je slučaj s apstraktnom umjetnošću.

Umjetnost kakva se laicima generalno sviđa jest ona koja ukazuje na umjetnikovu vještinu i tehniku, prvenstveno na vještinu što vjernijeg mimetičkog prikaza. Više bi im se svidjeli radovi Gianlorenza Berninija, talijanskog baroknog kipara, nego primjerice radovi američkih apstraktnih kipara poput Donalda Judda ili Barnetta Newmana. Čuvena Berninijeva skulptura Davida ukazuje na poznavanje ljudske anatomije i vještinu oblikovanja mramora u oblik ljudskog lika, što se ne očituje i na apstraktnim skulpturama. „To bih i ja mogao naslikati.“, čest je komentar laika na apstraktno slikarstvo. Međutim, to ne znači da su apstraktni slikari i kipari nesposobni za figuraciju te da su generalno manje talentirani. Apstraktni, pa i konceptualni umjetnici, na likovnoj su akademiji učili figurativno se izražavati, stoga ovdje nije riječ o njihovom nedostatku talenta ili stečene tehnike, već o izboru.

Šezdesetih godina 20. stoljeća pojavila se konceptualna umjetnost koja je raskinula s tradicionalnim medijima poput slikarstva i kiparstva okrećući se novim medijima fotografije i videa, kao i performansu. Danas je među mnogim umjetnicima i teoretičarima umjetnosti uvriježeno negativno mišljenje kako su tradicionalni mediji klišej, anakronizam te odraz konzervativnog ukusa. Međutim, laici u većini slučajeva upravo više cijene slikarstvo i kiparstvo nego nove medije. Konceptualna je umjetnost lišena estetske komponente karakteristične za tradicionalne medije, a također je i suviše intelektualna, hermetična i nerazumljiva laicima. Nije li ironično i apsurdno da je društveno angažirana umjetnost koja je obično konceptualna te koja se većini ne sviđa samim time distancirana od društva?

Tim gore što i sami kustosi konceptualnih izložbi, obično povijesničari umjetnosti po struci, ne uspijevaju približiti takvu umjetnost publici. Dapače, tekstualni vodići kroz izložbe te tekstovi u katalozima teškog su stručnog stila pisanja i puni izraza koje malo tko mimo struke razumije. Vjerujem da su mnogi čitajući te tekstove poželjeli imati pri ruci riječnik stranih riječi. Nažalost, konceptualna umjetnost nije iznimka. To se javlja i u slučaju izložbi figurativnog slikarstva. Povijesno-umjetnička struka ozbiljno je distancirana od publike. Isto se može reći i za čitavu vizualno-umjetničku scenu koja je odavno postala sama sebi svrhom.

Što zbog distanciranosti struke od šire publike, što zbog generalno vrlo tradicionalnog ukusa te publike koju većinom čine laici, uopće ne čudi što su izložbe suvremene umjetnosti slabo posjećene. Sam Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu slabo je posjećen. Stalni postav muzeja pogledala sam više puta, kao i brojne izložbe koje su se tamo održale. Svaki put bi bilo premalo posjetitelja za jednu navodno veliku i važnu muzejsku instituciju. Teško je naći osobu da nije iz struke koja bi pristala posjetiti muzej. Svojedobno sam osobi koja nikada nije bila u MSU-u predložila da ga zajedno posjetimo, na što sam dobila negativan odgovor jer je osoba bila obeshrabljena negativnim recenzijama svojih prijatelja, poznanika te općeg mnijenja. „To su neka postmoderništička izdrkavanja“, vulgarno je opisao stalni postav muzeja jedan putnik u javnom gradskom prijevozu, pri čemu često i drugi dijele slično mišljenje.

Kao netko tko je stekao radno iskustvo u izložbenim galerijama orijentiranima na suvremenu vizualnu umjetnost, mogu iz prve ruke potvrditi trend neposjećivanja izložbi. Većina izložbi u galerijama u kojima sam što radila, što volontirala, obično bi trajale tri ili četiri tjedna. U tom bi periodu u prosjeku bilo toliko posjetitelja da bi ih se moglo izbrojati prstima jedne ruke, dakle vrlo malo. Treba izuzeti posjete na dan otvorenja izložbi, na koja dođu uglavnom osobe iz struke, kolege, znanci umjetnika i kustosa, a ne treba ni izostaviti one koji dolaze zbog alkoholnih pića koja se dijele na domijencima. Gotovo ispada da se izložbe ne rade da bi ih se posjetilo nakon, već isključivo za vrijeme njihova otvorenja. Sve to samo potvrđuje raniju tvrdnju o sceni koja se samoj sebi svrha.

Nikad neću zaboraviti dok sam radila u galeriji što se dogodilo za trajanja jedne izložbe koja je bila jako slabo posjećena. Izuzevši posjetitelje na dan otvorenja, mislim da je taj gospodin bio jedini tijekom tri tjedna trajanja izložbe. Sva sretna što je konačno došao posjetitelj, gospodinu sam ponudila vodstvo kroz izložbu. Netom što sam počela s vodstvom, drsko me prekinuo u riječi i počeo o izložbi vrlo negativno govoriti. Izložba je bila konceptualnog tipa i sadržavala je nekoliko knjiga umjetnika koje gospodin nije niti prelistao. Umjesto toga, rekao je kako njemu te knjige ne znače ništa te dao i opću kritiku upućenu povjesničarima umjetnosti koji svojim nerazumljivim jezikom pišu o jednako tako nerazumljivoj i besmislenoj umjetnosti i izložbama. Zamislite samo kako sam se osjećala kada je gospodin konačno otišao! Ima li uopće smisla ulagati silan trud u kuriranje izložbi ako je opći stav prema suvremenoj umjetnosti tako negativan?

Situacija nije mnogo bolja ni izvan Hrvatske jer je averzija prema konceptualnoj umjetnosti te svemu što nije realistično slikarstvo i kiparstvo prisutno općenito u našem civilizacijskom krugu. Ne treba kriviti publiku među kojom ima pojedinaca koji gaje prirodan ukus prema figuraciji i realizmu, kao i onih koji bi možda i zavoljeli konceptualnu i apstraktnu umjetnost kada bi im se bolje objasnila, primjerice putem laicima lakše razumljivih tekstova. Uzrok ovakvog stanja leži u elitizmu struke i vizualno-umjetničke scene, dominaciji masovne kulture te u obrazovnom sustavu koji konstantno i kronično marginalizira likovni odgoj i kulturu. Riječ je svakako o jednom vrlo kompleksnom zbiru problema za čiju je kvalitetnu analizu potrebno moći sagledati širu sliku.

Fotografije: © Art Gallery NSW | Art History of the day