Kamen i ljudi

Različitim životnim formama vrijeme prolazi različitim brzinama. Ono što je čovjeku brzo, ptici je sporo, ono što je mravu vječnost, čovjeku je tren, ono što je nekoj biljci ili insektu cijeli životni vijek, čovjeku je tek mjesec ili dva.

Minerale, stijene, rijeke, mora nismo navikli gledati kao na oblike života. Naše školstvo u prvim razredima osnovne škole uči djecu kako postoji živa i neživa Priroda. To svejedno ne znači kako ta “neživa” priroda ne živi na nekoj drugačijoj razini postojanja u kojoj vrijeme protječe puno, puno sporije.

Kamen se u prirodi smjestio u zemlji, u vodi, u obliku površinskog stijenja, formira planinske vrhove, druguje s rijekama, morima i vjetrom. Otkako smo svladali vještinu lova s praćkom, otad traje i naše ljudsko iskorištavanje i oblikovanje kamena.

Kamenjem zidamo kuće, pravimo ceste. Koristimo ga kao blokove, kao prašinu, kao šljunak. Pilamo ga, režemo u blokove u kamenolomima, pravimo od njega podne obloge, s kamenom popločavamo ulice, trgove, nogostupe.

Sve to ne znači i da poštujemo kamen. Ta on je objekt, stvar, ima ga u izobilju, tek je sirovina, građevinski materijal!?

A trebali bismo.

Kamen pamti eone dok mi ne pamtimo ni ono od jučer. Dok se stablima starost može utvrditi po godovima, dok se starost kakvog arheološkog artefakta može utvrditi određivanjem jednog izotopa ugljika, kamen je kamene tvrdoglavosti – ne da nikomu utvrditi njegove godine. Unatoč dosadašnjem razvoju znanosti, još nismo pronašli način kojim bismo utvrdili starost kamena ugrađenog u makar što. Starost kamenih zidina, bile to one rimskog Colosseuma ili one u Peruanskim planinama, utvrđujemo posredno, ali ne preko kamena. Dođemo li tom posrednošću utvrđivati i starost bilo kojih piramida, naći ćemo se pred (kamenim) zidom i ostati u neznanju koje ćemo zamijeniti tzv.znanstvenim pretpostavkama koje su , iako okićene tim pridjevom još uvijek samo obične pretpostavke.

Kao i sve na Zemlji, i kamen je nastao iz ljubavi Stvoritelja, ispod materijalne forme se nalaze energije koje omogućuju njegovo postojanje. Zato kamen ugrađen s ljubavlju u kuće u kojima vlada ljubav se osjeća dobro i podržava svojom snagom građevine. Ako iz koje kuće iščezne ljubav, ukućani napuštaju kuće, koje s vremenom propadaju, a kamen iz njih se vraća zemlji. Ako tko bude istjeran iz svoje kuće ili ju neka sila sruši, sam Stvoritelj će se pobrinuti za one u čijim srcima je ljubav jer se brine i za ptice nebeske, gdje ne bi za nas.

Kamen voli zemlju, rijeke, more, vjetar. Kad ga brižne ruke težaka sklone sa zemlje i s njim izgrade suhozid, kamen je opet na mjestu s kojeg se može veseliti Suncu, vjetru, kiši i dodiru čovjeka ili kakve životinje. Dalmacija, otoci, Istra su dom suhozidima. Brački suhozidi su izgrađeni s filigranskom pažnjom, svaki priča priču o svojim graditeljima. Oni u dalmatinskoj Zagori su grublji od otočkih, oni u Istri su nježniji od bračkih. Ali izgradnju svakog je pokrenula ljubav. Ona im je zajednička.

Kamen neće dopustiti bilo komu da iz njega iskleše kip. Puknut će, razlomiti se prije zadnjeg udara dlijeta onima koji ga nisu dostojni. A priđu li mu s dlijetom oni koji ga poštuju, sam kamen će ih voditi kroz sebe, komunicirati s kiparom i voditi njegovu ruku. Jer doista ne kleše dlijeto, niti udaranje čekićem, kip iz kamena izranja zbog kiparevog žara kojim traži blagoslov Stvoritelja.

Ljudi s kamena i od kamena su nekako posebni. Ponekad grubi kao i njihov kamen. No, ono što ih čini posebnima jesu sasvim doslovni i sasvim fizički atomi kamena u njima. Drže ih na zemlji, uče poštovanju Sunca, mora, kiše, vjetra. I drugih ljudi.

Volim ljude od kamena. I kamen.