Kamo su nestali ideali?

Za ideale se gine? Ili: „Za ideale ginu budale“, kako kaže jedna pjesma? Ili je istina negdje između ove dvije suprotne konstatacije?

Jutros me supruga, pomalo rezignirano, pita primjećujem li kako je sve manje ljudi koji se bore za ideale? I stvarno, ako malo „pogledamo oko sebe“, začas ćemo zaključiti kako ideali nisu roba koja je sada cijenjena kao što je to nekada bilo. Barem što se tiče onih ideala o nekom boljem, idealnom društvu, koje neko na neki način vidi i za njega se svojim metodama bori.

Za ostvarivanje takvih ideala je, kažu potrebna masa, kritična masa ljudi koja će krenuti u akciju. Međutim sada nema mase. Nema kolektiva. Pretvoreni smo u sebične pojedince koji gledaju samo svoj interes, ne videći da tako, u stvari, radimo protiv svoga interesa. Stalno nam govore kako se trebamo boriti za sebe. Samo za sebe. Trebamo raditi „na sebi“. Sindikati se više ne bore za prava svih radnika, nego za prava grupe sindikalnih radnika koji vode te organizacije i u suradnji s onima protiv kojih se, kao bajagi, bore. Samo gledaju kako će svoje mandate iskoristiti za vlastito bogaćenje. Nema više štrajkova, iako se stalno umanjuju radnička prava. Svaka firma je prepuštena sama sebi da se bori za svoje radnike, a kao takva je sitan zalogaj. Niko se ne usuđuje podići glavu za drugoga, misli samo na svoj interes ne razumjevši da će se tako isto ponašati i drugi kad on bude u opasnosti. Socijaldemokratske, socijalističke i radničke partije se više ne bore za radnike, nego za interese partijskih rukovodstava i onih bliže njima. Zašto je to tako? Gdje je nestala volja da se bori za pravdu, za jednakost i slobodu?

Ima više razloga zašto je sve tako. Jedan od tih razloga su zasigurno mediji koji su uglavnom kupljeni od onih kojima je cilj da bude ovako kako je sada. Njihovi novinari rade za gazde, od njih zavise, i moraju pisati onako kako gazdama odgovara. Ne usuđuju se postavljati prava pitanja niti istraživati ono što se „ne smije“. Ako neće biti poslušni, zna se – ostaju bez posla, a gazda će naći one koji će pisati u skladu s njegovim interesima. Takvih se uvijek može naći ako se ima čime platiti, a sada gazde imaju toliko novaca.

Sjećam se kako su mene vrbovali da se uključim u nešto što nisam želio. Nešto što bi donosilo veliki novac i vlast, ali pri čemu bi se izgubio obraz i dostojanstvo. Kad su vidjeli da ne prihvaćam, počeli su mi pričati kao će to sigurno prihvatiti neko drugi od koga sam ja mnogo bolji i pošteniji, pa bi bilo, kao, u interesu mnogih da budem ja na toj poziciji, jer tako će biti manje kriminala nego što će ga biti ako ne prihvatim. Vidi, vidi! Dakle, kažu mi da je bolje da ja napravim manje zlo nego drugi veće. Vele, takva su vremena. Možda tu čak ima i neke logike, ali ako bismo svi prihvaćali loša rješenja samo zato da ne bi druga bila još gora, dokle bi nas to dovelo? Zar ne treba tražiti bolje rješenje među dobrima, umjesto manje zlo među lošima?

Čini se da je jedan od razloga zašto smo se umrtvili i to što sada mnogo ljudi posjeduje u svom vlasništvu ponešto od nekretnina i boje se da bi bilo kakva pobuna mogla dovesti do gubitka imovine. Većina ljudi nema neke preskupe nekretnine, ali i toliko koliko imaju je, čini se, dovoljno da otupi i umrtvi njihovu želju za borbu za ideale. Svaka borba ima u sebi rizika, a rizično je kockati se teško stečenom imovinom. I tako postajemo sve više ono što ne želimo biti. Nije da toga nismo svjesni, ali uvijek se vadimo kako samo mi mali, slabi i nemoćni bilo šta promijeniti. Ako bi nas i pozvali da se priključimo nekoj grupi, još uvijek bismo smatrali da je to nedovoljno, samo gubljenje energije. A tako se teško može stvoriti pomenuta kritična masa koja bi pokrenula promjene. Sve se čini da će se kolektivna svijest probuditi tek kad bude kasno, kad dođe do velikih i nepovratnih potresa i gubitaka i kad se više ne mognemo povući dalje, jer smo došli do zida. Ta varijanta je najskuplja, ali sve su šanse da je najvjerojatnija. Onda ćemo se svi sjetiti da postoje i da su i prije postojali i ideali. Ne živi se samo od ideala, ali ni bez njih nije uputno živjeti.