Katastrofe

Pregledavam neke fotografije, vraćajući se tako u prošlost, i prisjećam se događaja koji su obilježili moj život. Dva događaja bi se mogla okarakterizirati kao katastrofe.

Nakon relativno lijepog i sretnog djetinjstva i mladalačkog doba i cijele prve polovice života, došao je rat. Rat je stvarno katastrofa za čitave kolektive, a ne samo za pojedinca. Odnosi živote. Materijalno uništava. Psihički i emotivno ranjava. A uz sve to, rasplamsava u ljudima i najgore njihove osobine. Od mnogo ljudi sam čuo da kažu da poslije rata čovjek nije isti, bilo da ostane u ratu ili pobjegne glavom bez obzira. Poslije toga imaš domovinu, a nemaš je. Voliš je, a ona ne voli tebe, ili obratno. Imaš prijatelje, ali nisi s njima. Imaš kuću, ali nemaš dom. Koga rat samo okrzne, bilo kao ratnika, izbjeglicu, ili bilo kako drukčije, taj već osjeća traume do kraja života. Kod nekih su one više vidljive, kod nekih manje, a kod nekih se i ne primijete, ali ih se osjeća.

Nakon ratne katastrofe nastupio je mir i period oporavka. Obnavljane su porušene kuće pa sam tako i ja obnovio svoju. Život se do neke mjere normalizirao bez obzira na to što su neke ratne štete bile nepovratne. A onda je došla poplava, nova katastrofa koja je cijelo jedno područje pretvorila u jezero. Putem pored moje kuće, umjesto automobila, prolazili su čamci. Upravo tu fotografiju čamca pored svoje kuće sam gledao i ona me navela da o ovoj temi pišem. Ova katastrofa je prije svega nanijela materijalnu štetu, mada je odnijela i poneki ljudski život. Utopilo se i mnogo životinja, a oštećena je i flora. Ostavilo je sve to traga i na psihu ljudi koji su se uspjeli, uz velike napore, ponovo podići nakon rata, a sad im opet viša sila uništava njihov trud i ponovo moraju krenuti ispočetka. Ali u takvim prilikama se u ljudima odnekuda pojavi dodatna snaga i ponovo ustaju i idu naprijed.

Zanimljivo je kako se za vrijeme katastrofa izdiferenciraju ljudi i kako se pokaže da dobri postaju još bolji, a loši još lošiji. To je prilika da svako pokaže svoje lice. Jedni su spremni rizikovati vlastiti život da bi spasili drugoga, a drugi uzeti novac i zaraditi na razmjeni zarobljenika. Jedni su spremni posljednji zalogaj podijeliti s drugima, a drugi sakriti humanitarno pomoć i skupo je prodati. Katastrofe jesu veliko zlo, ali imaju i tu dobru stranu da mnogi ljudi bjelodano otkriju svoje lice i da svima postane jasno ko su i kakvi su u stvarnom izdanju. Postoji ona izreka koju sam, čini mi se, već spominjao: Snijeg ne pada da pomori svijet, nego da svaka životinja pokaže svoj trag.

Katastrofe nam ukazuju i na slaba mjesta, na ono što trebamo popraviti, samo što ljudi brzo zaboravljaju na ovakva upozorenja. Recimo, nakon poplave je jasnije svima gdje su najslabiji nasipi, koliko su kanali zarasli i koliko usporavaju protok vode, koliko je novaca namijenih za te namjene nestalo i nenamjenski potrošeno, i tako dalje. U ratu i nakon njega nam je jasnije zašto se ratuje, kako počinju ratovi, koji su uzroci, a koji povodi ratovima, a posebno je jasno da u svakom ratu mali broj ljudi profitira a većina strada. Ali sve se to kratko pamti i sve se vrti u krug. Pametni ljudi uče na tuđim iskustvima, a nama nekada nisu dovoljna ni vlastita.

Sad je vrijeme da se misli o poplavama. Sad, kad su rijeke u koritima. Sad je vrijeme da mislimo o tome kako izbjeći rat. Ako čekamo da to činimo neposredno pred početak katastrofe, bit će kasno. To će značiti da ništa nismo naučili iz dosadašnjih iskustava.