Klimatske promjene – novi religijski kult

Fotografija bijelog medvjeda na gotovo otopljenoj santi leda je iskorištena za upoznavanje javnosti sa pokretom koji zastupa teoriju globalnog zagrijavanja koje je navodno uzrokovao čovjek. Naravno, pošto temperatura ne raste, termin je zamijenjen blažim i sada je u upotrebi sintagma „klimatske promjene“.

Oni koji promovišu ovaj „problem“ upirali su prstom u zagađenje, sječu drveća, izduvne gasove iz vozila, čak i u kravlje prdeže, ali nikada nisu pružili niti jedan historijski dokaz stvarnih klimatskih promjena van normalnog ciklusa.

Svi mi želimo čistu vodu i čist zrak. No, sječa drveća i automobili koji „bljuju“ crni dim iz auspuha ne mijenjaju historijski klimatski ciklus. Oni samo čine mjesto gdje živite odvratnim.

Nauka je bila zaprepaštena pronalaskom zamrznutog vunenog nosoroga u Sibiru 1772. godine, a kasnije i otkrićem zamrznutog mamuta 1787. Otkrića ovih smrznutih životinja koje su u svojim želucima još imale travu uzrokovala su pojavu dviju škola mišljenja, jer su dokazi ukazivali na to da biste u jednom trenutku, dok jedete svoj ručak, mogli biti zamrznuti i otkriveni godinama, možda čak i vijekovima, kasnije.

Otkrića zamrznutog vunenog nosoroga 1772. godine u Sibiru, a kasnije i smrznutog mamuta 1778., natjerali su naučnike da razmisle o tome da stvari u prirodi i nisu baš tako linearne, kako se do tada mislilo. Ova otkrića su doprinijela „dobu prosvjetljenja“ u kojem je došlo do erupcije znanja na svakom polju nauke. Smrznute mamute naučnici i danas pronalaze u Sibiru. Takva otkrića ukazuju na velike klimatske promjene u prošlosti, mnogo prije nego što je čovjek izumio motor sa unutrašnjim sagorijevanjem.

Čak i geolozi smatraju da je zemlja došla u fazu grčenja i da su događaji na njoj zapravo ciklični, a ne linearni. Ova škola mišljenja je najbolje predstavljena u knjizi „Vječnost svijeta“ čiji je autor George Hoggart Toulmin, a koja je napisana 1785.

„… grčenja i nasilne promjene koje nismo iskusili i ne možemo zamisliti, a ipak nedovoljno jake da unište svijet, ili čitavu ljudsku vrstu, postojali su i opet će postojati… To je zadivljujuća uzastopnost doba.“

Profesor A. Bernhardi je smatrao da se ledena kapa Sjevernog pola nekada prostirala čak i ravnicama Njemačke. Svoju teoriju je objašnjavao velikim stijenama koje je, smatrao je on, led „gurao“ ispred sebe, a kada se povukao, one su ostale na prostorima na kojima nikada ne biste mogli zamisliti da bi takve stijene mogle postojati. 1834. je Johann von Charpentier smatrao da su duboki žljebovi u stijenama Alpa bili posljedica napredovanja leda tokom ledenog doba.

Ova znanja su veoma zanemarena i pripadnici religijskog kulta klimatskih promjena ih uveliko ignorišu. Oni, kao da ne znaju ništa o prirodi ili njenim ciklusima, ostaju gluhi i slijepi za dokaze koje im pružaju otkrića prahistorijskih životinja zamrznutih sa hranom u ustima. Nisu u stanju da objasne ove događaje ili ogromno znanje koje su nam ostavili ljudi koji su se, umjesto da se trude da poguraju sopstvenu agendu, bavili stvarnim naučnim istraživanjima.

Svi oni koji smatraju klimatske promjene istinitima, predstavljaju religijski kult, koji se uopšte ne trudi da prouči historiju planete koju nastanjuje, samim tim ignoriše osnovne postulate i znanja o cikličnoj prirodi svijeta. Doba prosvjetljenja je, za razliku od današnjeg vremena, bilo usmjereno na izučavanje svega što nas okružuje, a to je donijelo revolucionarno otkriće cikličnosti svijeta i prirodnih događaja. To je bila revolucija mišljenja, jer se do tada smatralo da je priroda linearna.

Ovi religijski fanatici nam nisu pružili niti jedan jedini djelić dokaza da je njihova teorija testirana milionima godina historije ove planete. Sve što mogu da ponude je pregled promjena klime i vremena nakon 1950. godine. Zar to nije neozbiljno?