Ko to tamo prijeti?

Svakome od nas je bar nekada neko nečime zaprijetio. Nekada smo se tih prijetnji prepali i ustuknuli, nekada ih ignorirali, sa strahom ili bez njega, a  nekada uzvratili istom mjerom ili podsmijehom.

Još kao djeca susrećemo se s prijetnjama odraslih, ili tek malo odraslijih od nas. Jedna od najčešćih prijetnji je prijetnja batinama. Ako uradiš to i to, ili ako ne uradiš, dobit ćeš batine! Ali opasna je i prijetnja višom silom, Bogom. Ako nešto uradiš što se ne smije, kaznit će te Bog, koji „sve vidi i sve zna i od koga se ništa ne može sakriti“. Kako su od djeteta odrasli jači, naravno da se ono plaši njihovih prijetnji.

Ali odrasli i jaki često prijete djeci preventivno, kako bi izbjegli potrebu za stvarnim kažnjavanjem. Oni često izriču prijetnje koje ne žele i nemaju namjeru ostvariti. Oni koji su skloni pokazivanju sile nad slabijima obično i ne prijete, oni samo kažnjavaju. Oni čak priželjkuju grešku ili „grešku“ slabijega kako bi ga imali zbog čega kazniti. Ako ne griješi, potaknu ga da to učini, samo kako bi pokazali svoju moć nad njima.

Ova osobina nam se nekada čini izraženijom kod organiziranih zajednica ljudi, nego kod pojedinaca. Recimo, neka firma ne želi imati konkurenciju, i pojavu konkurentske firme će pokušati u korijenu sasjeći. Ako to pokaže otvoreno, izgubit će na ugledu. Ako prijeti, podmeće, kleveta, sve to može stvoriti lošu sliku o njoj samoj. Moćne firme će pokušati eliminirati konkurenciju tako što će djelovati neupadljivo. Čak će biti ljubazni s konkurentima, nuditi im pomoć i suradnju, a iza kulisa će raditi sve suprotno. Tek ako im ne uspije namjera da se tiho riješe konkurencije, počet će skidati masku i djelovati otvorenije. Što je njihova pozicija više ugrožene, i njihove metode će postajati grublje. Na kraju će se potpuno demaskirati i početi koristiti i mnoga nedozvoljena sredstva, tako da će svima biti jasno ko šta radi. Ipak, neko vrijeme će imati podršku svojih klijenata i drugih firmi koje zavise od odnosa s tom firmom, sve dok ne dođu u pitanje interesi i tih klijenata i firmi.

Dakle, prijetnja u principu nije metoda djelovanja jakih. Jaki nemaju potrebe prijetiti jer se za njihovu snagu zna, ona je vidljiva. Prijete oni koji su svjesni da nisu jaki, ili da nisu više jaki kao što su bili, kako bi obmanuli druge. U jednom krdu najjači mužjak nema problema u dokazivanju svoje superiornosti dok je mlađi i stvarno najjači. Tad je dovoljno samo da oštro pogleda protivnika i da frkne pa da ovaj ustukne i ode na svoje mjesto. Nema potrebe za dokazivanjem u borbi. Ali kada ostari i onemoća, neko vrijeme će još glumiti da je snažan, pa prijetiti snagom, dok ne bude raskrinkan i dok se ne nađe neki mladi mužjak koji će ga natjerati da odmjere snage. Neko prijeti argumentom snage, a neko snagom argumenta. U ovom slučaju je snaga ujedno i argument.

Oni koji prijete, uglavnom se boje. Prijetnja je samo maska za strah. Mnogih se boji, koga se mnogi boje, kaže jedna izreka. Mnoge prijetnje su se nadvile nad onima koji prijete. Ali to ne znači da ih se stvarno ne treba bojati, jer i oni su ti koji se boje, a „u strahu su velike oči“. Pred takvima se ne treba olako ni povući, treba samo taktizirati i dobro odmjeriti gdje, kada, kako, u kakvim uvjetima napraviti im i neki sitni ustupak, da se ne osjete previše poniženima, kako bismo sa što manje žrtava došli do svog cilja.