Koje zanimanje je najvažnije?

Veliki broj ljudi je uvjeren kako je njihovo zanimanje u društvu zapostavljeno i kako je baš to velika pogreška društva i uzrok sporog napredovanja.

Prosvjetni radnici kažu da ćete najbolje vidjeti kakvo je stanje u državi ako pogledate kakvo je stanje u prosvjeti. Ali to isto kažu i zdravstveni radnici. I radnici u organima uprave. I rudari, i mnogi drugi. Neki opet kažu da se slika stanja najbolje vidi kada se sagleda kakvu ulogu u društvu imaju žene. Ili starije osobe, djeca, osobe s posebnim potrebama, manjine… Svi oni su jednim dijelom u pravu, ali ima tu i pretjerivanja. U toj borbi neki, možda i s najboljim namjerama, znaju pretjerati toliko da postignu suprotno od onoga što im je cilj.

Sjećam se jednog mog profesora koji je pričao o metodama svog kolege. Kaže da je taj svaku temu koju je u svojim knjigama obrađivao toliko komplicirao da je i najjednostavnije stvari bilo teško razumjeti. Sve je to još bilo začinjeno brojnim stranim riječima i znanstvenom terminologijom, gdje za tim nije bilo nikakve potrebe. On je to, naravno, ne pred svima, nego pred svojim kolegom kad su bili sami, branio ovako: „Ovaj naš predmet svakako ne cijene dovoljno. Ako im ga mi pojednostavimo, napravimo svakome razumljivim, još manje će ga cijeniti i na kraju potpuno izbaciti iz programa, pa kud ćemo onda?! A ako uz to budemo i olako puštali da ga studenti polažu na ispitima, ostat ćemo bez posla, pa ti sad vidi!“

Neki ljudi se baš tako ponašaju. Pokušavaju svim sredstvima dati na značaju svom zanimanju, a tako i sebi. Evo, upravo sam pročitao nešto što se uklapa u ovu priču. UFC prvak u teškoj kategoriji Stipe Miočić i dalje je zaposlen kao vatrogasac, mada je u samom svjetskom vrhu i uskoro bi mogao ući u krug trojice najuspješnijih svih vremena. U njegovoj borilačkoj struci se sad neki brinu kako bi to moglo negativno utjecati na ovu vještinu, jer bi ljudi mogli zaključiti kako to i nije neki sport ako se prvak može biti usputno, uz drugi posao.

Znam i iz vlastitog iskustva slična ponašanja. Kako sam u životu radio vrlo različite stvari, u vrlo različitim oblastima koje nemaju veze jedna s drugom, uvjerio sam se da je na svim tim poslovima bilo kolega koji su bili uvjereni da je njihovo zanimanje nedovoljno cijenjeno u društvu. I u sportu, i u vojsci, i u prosvjeti, i u izdavaštvu, i u poljoprivredi… Svuda! Ako kažem da mi je potrebno pola sata za napisati jedan tekst, neki od kolega me tiho prekore i kažu da to ne pričam, jer će ispasti da je naše zanimanje jednostavno i da ne treba biti plaćeno niti cijenjeno ni onoliko koliko je sada. Objašnjava mi kako ljudi ne razumiju da je trebalo kroz čitav život uložiti mnogo truda da bi se kasnije mogao napisati tekst za pola sata, i tako dalje. Kao onaj slikar koga pitaju koliko mu je vremena trebalo da naslika tu sliku, a on kaže da mu je trebalo šest sati i četrdeset godina.

Da, u svim profesijama ima ljudi koji se pojačano bore za „dignitet struke“, za svoje „pravo mjesto pod suncem“. Neki to čine s velikim žarom i iskreno vjeruju u to da njihovo zanimanje zaslužuje bolji položaj u društvu. Ali neki, rekao bih većina, to čine samo kako bi oni osobno dobili na značaju, kako bi o sebi stvorili ljepšu sliku u očima drugih nego što ona stvarno izgleda. Da rade drugi posao, vjerujem da bi govorili kako je baš to zanimanje neadekvatno cijenjeno.

A koje je zanimanje stvarno najvažnije? Pa, čini se da je to svako zanimanje koje čovjek obavlja umješno i s ljubavlju. U svakom se može biti koristan ili štetan. Tamo gdje ste korisni i sebi i drugima, i još uz to ako ste zadovoljni u radu, budite sigurni da radite najbolji i najkorisniji posao. Inače, ako činite štetu, nema tog zanimanja koje nećete pokvariti!