Korpar umjetnik

Mnogo je ne svijetu zanatlija. Bez njih bi naša stvarnost, zasigurno, drukčije izgledala; bila bi toliko manjkava da je ne bismo mogli prepoznati. Ali samo mali dio zanatlija je od svog zanata napravio umjetnost.

Neki zanati su, pogotovo oni precizniji, možda sami po sebi blizu umjetnosti, ali korparstvo to zasigurno nije. Od proizvodnje šibe od koje se rade korparski proizvodi, preko njene obrade koja je prilično prljava, do same proizvodnje čiji su produkti, uglavnom korpe i namještaj, relativno krupni i nezgrapni – sve je nekako daleko od umjetnosti. Ali u rukama Ive Mijića Švabe, ovaj zanat se pretvara u nešto drugo – ljepše i uzvišenije od samog korparstva. To zaista postaje umjetnost.

U Grebnicama, posavskom selu koje je kolijevka korparstva, gotovo svaki stanovnik zna isplesti korpu, ali teško se neko može mjeriti sa Švabom. Prvo što je uočljivo je da on radi zaista kvalitetno. Na onome što ovaj majstor uradi ne može se naći niti jedna zamjerka. Njegove stolice, koje je ispleo prije četrdeset godina, i sada su čvrste i stabilne kao da su upravo urađene. Njegovi proizvodi su nekada drukčijeg oblika, drukčije dizajnirani od uobičajenih jer ih je on tako namjerno uradio, a nekada su unikati koje je sam kreirao za strogo određenu namjenu.

Zanimljivo je da Švabo plete bez kalupa, mada korpari koriste kalupe kako bi im svi proizvodi bili jednaki i kako bi lakše održavali da im rad ide u određenom smjeru i do određene mjere. On samo svojim prstima, nevjerojatnom preciznošću, vodi svaku šibu u pravcu koji je odredio, pa na kraju imate osjećaj da je upravo njegova korpa bila u najboljem kalupu, a neka druga da je rađena bez kalupa.

Zahvaljujući ovakvom radu, ovaj korpar umjetnik je doživio mnogo neobičnih situacija u kojima se većina korpara nikada nije našla niti će se naći. Radio je za neke najznačajnije državne, uglavnom austrijske, institucije i pregovarao s ljudima koji su ih predstavljali. Družio se s vrlo značajnim ljudima, ostvarivao beneficije koje uglavnom nikada nije ni tražio. Neke od njih nije ni iskoristio, mada su bile ogromne. Znam neke konkretne primjere, ali to nije tema ove priče. I zaradio je ovaj korpar umjetnik dosta, mada nikada nije bio gramziv. Najbolji dokaz za to je da je doživljavao da za neki svoj proizvod traži 100 eura, a kupac mu plati 200 i još kaže da je i to malo. Priređivane su izložbe njegovih radova, kako to i dolikuje umjetničkim eksponatima, ali ne i kod nas.

Sada je Švabo u penziji. Ne ide više na obavezne poslove, sad je posvećen samo svojim hobijima, korparstvu i lovu, koje obavlja tako strastveno kao da mu od njih ovisi opstanak. Nećete vjerovati, ali korparstvo je većinu radnog vijeka Švabi bilo hobi, radio ga je usputno, nakon redovnog radnog vremena, a ispleo je više nego mnogi „pravi“ korpari, koji su samo to radili. Neki ljudi ga ne razumiju zbog toga što i kao penzioner plete, smatraju da mu to ne treba jer ionako ima dobra primanja, ali ne razumiju da je korparstvo njegov način života. On u svaku korpu, svaki dio namještaja ili bilo čega drugoga što isplete, ugrađuje dio sebe. U svakom njegovom radu možete ga i vidjeti i prepoznati. A kada pogledate njegove ručne radove, čak i ako ne poznajete Švabu, ne možete se ne zapitati i o njihovom tvorcu. Ko je to uradio, kako? Mora da je to neki poseban čovjek?

O Švabi i njegovom korparstvu bi se mogla napisati knjiga, i to dobra. Ali za ovu namjenu dovoljan je i ovakav tekst koji će tek uz fotografije biti jasniji. Istina, mogli smo slikati samo ono što se trenutno zateklo u njegovoj kući. A za potpun doživljaj trebalo bi njegove proizvode uzeti u ruke, pogledati kataloge i čuti priču razgovarajući licem u lice s ovim umjetnikom.