Kad sam došao kući, dočekalo me nepokošeno dvorište kao i prostor iza kuće gdje ima dvadesetak voćki i već dvije godine neoran vrt.
Na jednom dijelu dvorišta, kojim se vozila češće kreću, nije bilo mnogo visoke trave, ali sve ostalo je bilo prekriveno raznim povisokim travama čiji su se mirisi miješali i koje sam udisao punim plućima. Već to je izazvalo u meni neku pobunu protiv košenja; kositi je značilo uništavati one biljke koje proizvode te divne mirise. Ali jasno mi je bilo i da nije u redu hodati kroz travu koja bi, ako je sad ne pokosim, uskoro bila do koljena. Naravno, ubrzo sam istjerao kosilicu, natočio u nju gorivo i krenuo. Bila je još rosa, ali nije mnogo smetala.
Ispred mene je nestajalo ono divno šarenilo koje su najviše popunjavali žuti cvjetovi maslačka ili njegove poznate preslice koje bi se pod naletom kosilice samo raspršile po zraku, a onda padale kao padobranci svaka na svoje mjesto na kom će i skončati, možda i donijeti novi maslačak. Zanimljivo mi je bilo to što su jedni maslačci imali preslice, a drugi cvjetove. Na jadnoj strani kanala su bili jedni, a na drugoj drugi, jer obje padine kanala nisu bile jednako osunčane. Dok gledam padobrančiće kako lete, sjećam se stihova koje sam nekada napisao: „Desant zračni donosi nam povjetarac s bregova – vježbu ima padobranska jedinica maslačkova.“
Žao mi nešto svake travke koju pokosim, a posebno žutih cvjetova koje tako nemilosrdno uništavam. Kao da mi čita misli, dođe moja žena pa kaže: „Uh, duša me boli dok gledam kako kosiš te cvjetove!“ „Nisi mi nimalo pomogla“, pomislih, ali nastavih dalje kositi. Sjećam se i stihova pjesme koju je napisao moj drugar Ivica Vanja Rorić, Moj otac travu kosi. Vjerujem da se te pjesme sjećaju i mnogi stariji čitatelji, jer ona je uglazbljena i bila je nekada pravi hit na području cijele bivše Jugoslavije.
Kad pogledam polje iza sebe, osjetim i zadovoljstvo što je sada tako uređeno, jednako ošišano kao tepih, ali to zadovoljstvo ipak nije potpuno. Remeti ga i miris pokošene trave i opet me asocira na stihove koje sam nekada napisao: „Kosi se trava. Miris se širi. Je li to miris života koji nestaje, ili smrti koja nastaje?“
Na prostoru oko višnje niklo je toliko mladih višanja da izgledaju kao višnjev tepih. Kao da ih je neki brižni ratar posijao umjesto pšenice. Stisnuo sam zube i preko njih također prešao kosilicom. Jedna je višnjica bila osamljena i malo izraslija od ostalih. Nju sam ostavio i produžio sebi muku. Znam da tu ne može ostati zauvijek, ali možda ću je moći negdje prenijeti, nekome pokloniti… Kako li me samo gleda višnja ispod koje kosim i uništavam njeno potomstvo? Hoću li odgovarati za pravi višnjocid koji činim?
Cijela ova kosidba mi je začinjena stihovima koji u meni izazivaju neko čudno osjećanje. Ne znam jesam li zadovoljan ili ne. Jesam li tužan ili ne? Znam samo da ne volim ovaj posao i da ga nerado radim. Jest da je lijepo pogledati uređenu površinu koja nastaje košenjem, ali iza ljepote često stoje mnoge loše stvari. Nekada i pravi zločini. Koliko je samo ljudi stradalo da bi se podigli najljepši građevinski objekti? Ipak, svaka medalja ima dvije strane. Nije dobro kositi, a čini se da je još manje dobro ne kositi.
Sve je to život,gospodine Ivo! Ali je zaista divno i toplo oko srca kako nas mirisi vrate u neka davna i lijepa vremena. p,s.Drago mi je da Vam se vraća inspiracija za pisanje.Bosna i zavičaj čine čuda…
Pa đe si ti Ivo, nema te ko gaća u porniću.
„Kosi se trava. Miris se širi. Je li to miris života koji nestaje, ili smrti koja nastaje?“
Niti život nestaje niti smrt nastaje… pa nisi travi i cvijeću kosilicom korijen odrezao, što onda ne žališ za svojom kosom dok ti je frizerka šiša ili bradom dok ti je brije ? (tada ti vjerojatno prizor u ogledalu odvlači misli …još ako je frizerka , onako…dobra;)
“Nije dobro kositi, a čini se da je još manje dobro ne kositi.”… Blago tebi Ivo, ako ti je to jedina briga u životu…
Ivo, nije to “travocid”, narast će trava opet još gušća. Da, bilo bi zgodno, a o korisno, pustiti neku živinu da to popase ali ne kao što predlaže @Džugašvili koze (imao sam ih pa znam, one izgaze više nego što popasu ali zato obrste svo drveće dokle god mogu dohvatiti) nego ovce.
Ima neka nova, ljenčarska, navika da u voćnacima i vinogradima s proljeća svu travu pošpricaju nekakvim “cidokorom” pa trava do jeseni ne raste. Sve bude žuto, mrtvo i otrovno. To je travocid. A bojim se i homocid jer taj otrov mora prije ili poslije završiti u ili na nama.
P.S. A da je košenje muka, jeste. Posebno ako je puno za kositi. A opet, kad se sjetim da se do nedavno većinom ručno kosilo bude mi drago da je sada, ipak, lakše i brže.
lako za travu, nego kako ti motorni strojevi utječu na (korisne) kukce?
Sada znaš Ivo,kako je bilo Hamletu!
kada sam se uselio u usa nije mi bilo jasno zasto ljudi besomucno kose travu, a bio sam sumnjicav i prema prskanju herbicida po maslacku… posle decenije i vise, konacno je TAJ herbicid na crnoj listi kao uzrocnik raka, a sto se tice kosenja, naucio sam da ima i zakon i penali da se placaju ko ne kosi… buduci da sam odavno odustao od unistavanja maslacka, ja moju travu mogu da koristim i za kompost,za basticu, a citam ovih dana da je kompostiranje ljudskih leseva u washingtonu postalo legalno… pa ne znam da li da se opet cudim, ili…
Osobno smatram da je ovo jedna od najboljih stvari koju je g. Kobaš napisao…koliko sam ja pratila…
A osnovno pitanje je, između ostalih, može li red koji čovjek nameće prirodi, koja ‘ima svoje ideje’, biti po nečemu – i što je to nešto- bolji/ ljepši od onog što priroda stvara…a ona stvara i travke i bubice i nas. Stvara nas i za nas.
Pokosi makar 1 otkos uz među – da se zna dokle je tvoje. Da se stričevići ne zabune, pa uzmu da premeštaju geodetski kamen.