Kriza utječe na sve pore našeg života

Mnogi su ovu krizu uzrokovanu koronavirusom dočekali nespremni, bez ušteđevine, bez ikakvih zaliha, u dugovima i kreditima. Buduće smanjenje plaća, smanjenje ponude poslova, rast cijena svega, od hrane do režijskih troškova, kod mnogih će ovu krizu dodatno produbiti.

Ne i u mojoj kući! Mi smo izvukli pouke iz one prošle krize, iz 2008-e kad smo se zatekli u sličnim problemima. Kako nam je to uspjelo? Poprilično jednostavno. Uz štednju, odricanja, samodisciplinu. Zapravo je to izgledalo ovako nekako – ona je rekla Ovako više ne ide! To je otprilike bilo sve. Od toga dana, a sjećam se kao da je jučer bilo, ja svoju karticu vidio nisam. Ni PIN ne znam. Ne znam ni stanje na računu, ali zato Ona zna. Da je pitaš u podne, u ponoć, ona bi znala. Činilo se da je to nehumana mjera, ali pokazat će se desetak godina kasnije da mi ni jednom nije prijetio nikakav virus na bankomatu jer ga vidio nisam. Ni bankomata, ni virusa.

Kako sam ipak patrijarhalno nastrojen tip, nisam se tako lako dao. Uspio sam se izboriti za džeparac. I to tjedni. Nedjeljom navečer, postrojimo se ja i djeca, a Ona kao Al Bundy sjedi na kauču i daje svakom njegovo za slijedeći tjedan. Samo nedostaje još pas pa da bude isto. Nemamo psa već nekoliko godina, otkad je uginuo Gare. Otad se prijetim da ću nabaviti psa, ona kaže da što će nam, samo laje i da ne može od njega popodne zaspati. Ja popodne nikad ne spavam i meni lajanje ne smeta, ali to je bezvrijedan podatak, samo sebi promrsim u bradu tko još spava popodne? Umjesto psa, nedavno se odnekud pojavila jedna mačka. Ta mačka, ne mogu je smisliti, ona je Nju zavela svojom umiljatošću, pušta je da spava u garaži, u zadnje vrijeme joj je počela kupovati i hranu. Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude, kaže. Ja ne volim njenu mačku. Najradije bih je potegao nogom, ali mačka to zna pa me izbjegava.

Na prvi pogled izgleda ponižavajuće i kao da je ona preuzela vlast. Nije.  Riječ je o dalekosežnoj edukaciji djece koja uče na primjerima. Ne trebam reći da je takav način upravljanja financijama doveo do većeg razumijevanja između mene i djece. Također na tjednoj bazi izravnavamo dugove. Evo, onih 100 kuna od pretprošlog tjedna ću slijedećega vratiti onom starijem. Bilo je nekih izvanrednih troškova, ali djeca to razumiju.

Svi nepotrebni troškovi moraju se rezati. Odjeća recimo. Ima tomu, bit će deset godina kako iz trliša ne izlazim. Ujutro obučem, na posao, s posla, skinem ga tek pred spavanje. Na meni cipele one radničke, sa željeznim pojačanjem, svaka teška kilo i po, mogao bi viljuškar prijeći preko njih, ništa ti ne bi bilo, tako da ni cipele ne kupujem. Kad ipak nedjeljom obučem civilku i civilne cipele, osjećam se petnaest godina mlađi, noge mi lete same, najradije bih trčao kao Forrest Gump.

Ona naravno na odjeći ne može štedjeti. Radi s ljudima, mora imati barem 30-40 presvlaka.

Tamo negdje po sredini veljače dobijem godišnje sljedovanje nivea kreme. One modre okrugle limenke. Ta krema je čudo. Služi za sve. Za opekotine, za ruke, za lice, poslije brijanja.

Ona ima posebne kreme marke Vichy. Jedna je za ispod očiju, jedna za ono pokraj očiju, jedna za čelo, jedna za vrat. Rekao sam već, ona radi s ljudima i ne može sad ići bilo kakva. Mora i kosu pituravati, sijedi polako. Meni još sijedih nema, samo zato što ni o čemu ne brinem, tako da i tu uštedimo.

Da bi se takav način života mogao održati, čovjek mora imati saveznike, prijatelje. Najprije u lokalnom kafiću – moraš biti čovjek od povjerenja i biti u takvom odnosu s vlasnikom da mu očima sugeriraš, nakon što kažeš Ovo ide na moj račun kad zoveš turu – da to stavi na brukvu.

Moram priznati da smo u svemu tomu imali i malo sreće. Lik sam koji ne igra na balote, ne igra na karte, ne voli nikakve sportove, ne gleda utakmice. Istina, jednom me podmuklo napala misao da ja to u stvari volim, ali mi ona neda pa sam to aktivirao samoobrambeni mehanizam s mišljenjem kako ja to ne volim. Naravno, to je bila glupa pomisao. Zadnja utakmica koju sam gledao u kafiću je bila Hajduk Dinamo 2009-e. Izgubio Hajduk.

Upravo ta moja skromnost je pridonijela i kućnoj idili. Od svih stvari na svijetu, meni je najtajnovitiji uređaj daljinski upravljač. Čak nekako imam i strah od njega. Toliko tipki, svaka služi za nešto drugo, tko to može pohvatati sve? Zato je daljinski kod žene. Ne gledaju se utakmice, ne gledaju se dnevnici. Zato gledamo serije i filmove na drugom. Je, ponekad bih pogledao Otvoreno, ali se preklapa s filmom pa uglavnom ne gledam. Ionako su tamo samo lažljivi političari. Ona brine i o mojoj mentalnoj ravnoteži.

Ova kriza nas je, kao što rekoh, zatekla potpuno spremne. Ne pada mi teško socijalna distanca jer sam se odavno distancirao od drugih, ne pada mi teško ostani doma jer ionako ne smijem po svojoj volji otići nikamo. Nema psihičkih lomova, PTSP-a.

Ipak, jučer sam otkrio jedan razlog za zabrinutost. Na polici sam ugledao jednu novu knjižicu. Odmah pokraj onih 5-6 knjiga Hrvatske enciklopedije koju nam je davno uvalio neki trgovački putnik kao ‘to se mora imati’, iznad njenih kuharica i Moj život s Francekom koju mi je poklonila njena mater za rođendan misleći da sam hadezeovac (jer ne podnosim njenog oca, a on je onomad bio u Partiji), mogla mi je tako pokloniti i Kako sam tražio crvenu nit Zdravka Tomca, svejedno je ne bih pročitao, kao ni enciklopediju) – stajala je knjižica s naslovom Kako preživjeti mjesec s 800 kuna  – kuharica za četveročlanu obitelj.

Malo sam je prelistao, ne vuče na dobro. Sve nešto krumpiri, jaja, blitva.

Sad se bojim da će mi smanjiti džeparac. I sve to zbog nekog glupog virusa.