Kršćanstvo i revolucija – Život i smrt don Camila Torresa Restrepa

Božić je, jedan od najvećih kršćanskih blagdana kojeg više kršćanskih zajednica, od kojih je najbrojnija katolička, slave danas, po novom Gregorijanskom kalendaru.

Ove godine je i 50. obljetnica smrti svećenika i revolucionara don Camila Torresa Restrepa, rođenog 1929. i ubijenog 1966. u borbama protiv režimskih snaga u Kolumbiji. Camilo Torres Restrepo je kolumbijski socijalist, rimokatolički svećenik jedan od mislilaca teologije oslobođenja i član gerilske Oslobodilačke nacionalne armije (ELN) koji je tijekom svog života pokušao ostvariti pomirenje revolucionarnog marksizma i katoličanstva.

Katolički svećenik, kolumbijski prototip gerilskog svećenika i pionir teologije oslobođenja, don Camilo Torres je bio začetnik pobjedničke strategije koja je omogućila da Rimokatolička crkva u Latinskoj Americi bude prožeta “kršćanskim guevarizmom”, godinama prije konačnog raspada Sovjetskog Saveza, čime su se osigurali kontinuitet i vitalnosti kršćanske i katoličke crkve i ljevičarske gerile u vrijeme kada su latinoameričke kapitalističke “demokracije” htjele zaustavili širenje revolucije diljem latinoameričkog kontinenta.

Iako su neki marksistički revolucionari u Camilu Torresu vidjeli samo taktičkog suputnika, danas mnogi ljevičari o njemu imaju visoko mišljenje, a priznanje je dobio čak i unutar crkvene organizacije kojoj je služio, što ga čini drugačijim od dijela katoličkog klera na kakvog smo navikli.

Jorge Camilo Torres Restrepo je rođen u Bogoti 3. veljače 1929. godine u građanskoj obitelji. Bio je sin poznatog liječnika Calixto Torres Umaña i Isabel Restrepo Gavirije. Svoje prve godine živi u Europi, a od 1937., nakon razvoda svojih roditelja, živi u Bogoti s majkom i starijim bratom Fernandom Torresom Restrepom (1924. – 2007.), koji je bio poznati liječnik, profesor neuropsihologije na Sveučilištu u Minnesoti, koji je u SAD odselio 1950. godine.

Prvi dio osnovne škole je don Camilo Torres završio u njemačkoj školi, a drugi u Bogoti. 1946. završava srednju školu u Gimnaziji Cervantes, potom počinje studirati pravo na Nacionalnom sveučilištu Kolumbija. Nakon završetka Drugog svjetskog rata odlazi na teološki fakultet u Bogoti, gdje je ostao sedam godina, da bi se na kraju kao katolički svećenik zaredio 1954.

Na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji studira sociologiju, gdje je diplomirao 1958. godine kao sociolog s radom “Statistika socioekonomske realnosti Bogote“, njegov diplomski rad je objavljen posthumno, tek 1987. godine, pod imenom “Proletarizacija Bogote”.

Nakon toga odlazi u Belgiju gdje je u godinama prije Drugog vatikanskog koncila raspravljao s kršćanskim demokratima, s kojima je vodio  žučne rasprave o vrlinama i mogućim rizicima marksističko-kršćanskog dijaloga, što je bili izuzetno nepopularno u vrijeme kada su svijet potresali Hladni rat i sovjetsko-kineski sukobi.

Vratio se u Latinsku Ameriku 1959. Godine, gdje je imenovan je za pomoćnika kapelana na Nacionalnom sveučilištu Kolumbija. Godine 1960. pokreće sveučilišne studije u sociologiji, gdje je bio profesor. Osnovao je Sveučilišni pokret za razvoj zajednice (MUNIPROC) i vodi jake društvene aktivnosti u susjedstvu i među radnicima Bogote. Kao sveučilišni kapelan bio aktivan zagovornik “revolucionarnih reformi” uvedenih od strane Drugog vatikanskog koncila, a kao svećenik je djelovao i pred vjernicima, služeći mise na španjolskom i napuštajući latinski, čime je osigurao veće sudjelovanje katolika na njegovim misama i govorima. Surađuje s kolumbijskim Institutom za agrarnu reformu (INCORA) i Visokom školom za javnu upravu Kolumbije (ESAP).

No, za nadbiskupa Bogote, kardinala Luisa Concha Córdobu, aktivizam kapelana Camila Torresa je bio prekomjeran, te 1962. traži od njega da se svojih aktivnosti na Nacionalnom sveučilištu i povjerava mu o župi Veracruz.

Godine 1963. don Camilo Torres predvodi Prvi nacionalni kongres za sociologiju, koji je održan u Bogoti, gdje je predstavio svoj studij “Nasilje i socio-kulturološke promjene u društvu u Kolumbiji u ruralnim područjima”, a 1964. objavljuje rad “Društvenim raslojavanjem u Kolumbiji upravljaju dvije subkulture”.

Službeno je razriješen dužnosti pomoćnika vikara župe Veracruz, nakon čega se aktivno bavi sociologijom i promiče stvaranje Zadruge za razvoj zajednice u Yopalu.

Početkom 1965. kardinal ga imenuje članom Nadbiskupske komisije za religijsku sociologiju. U govoru u Medellinu zagovara zajedništvo i organizaciju mladih kroz “Platformu za narodno jedinstvo”.

Na Sveučilištu u Bogoti predstavlja “Kolumbijsku platformu Ujedinjeni front” i poziva studente da se organiziraju i “jednakim oružjem” bore protiv snaga reda, a potom predvodi tihi marš na Središnjem groblju u čast jednog od palih studenata.

Ostvario je vrtoglavu političku popularnost i održava konferencije u gradovima Manizales, Cartago, Pereira, Ibague, Medellin i Bogota. U Limi sudjeluje na II Bolivarskom kongresu za razvoj zajednice.

U srpnju 1965. je tajno otputovao u Santander i sreće se s Fabiom Vazquezom Castanom, vođom Oslobodilačke nacionalne armije (ELN), koji je, inspiriran  revolucijom na Kubi, oružje u ruke uzeo  1964. godine i od Pokreta mladih revolucionarnih liberala (JMRL) stvara Front radnika, seljaka i studenata (MOEC).

Svećenik Camilo Torres se radije odlučio prići Oslobodilačkoj nacionalnoj armiji  (ELN), umjesto da stupi u redove revolucionarnog Južnog bloka  Komunističke partije Kolumbije, koji su odbijali dijalog s kršćanima, što je bilo nešto ranije prije nastanka Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC).

Odriče se administrativnih obveza u Crkvi, ali ne i svog svećeništva, a u kolovozu 1965. godine počinje objavljivati tjednik Frente Unido, koji u svom prvo broju, koji je izašao u Bogoti, šalje snažnu poruku kršćanima.

Poruka kršćanima!

Politička, vjerska i društvena događanjima u posljednje vrijeme su možda među kršćanima Kolumbije uzrokovali zbrke. Stoga je nužno da u ovom ključnom trenutku u našoj povijesti kršćani čvrsto ostanu povezano oko ključnih temelja naše vjere.

Glavna stvar u katoličanstvu je ljubav prema bližnjemu. “Tko ljubi svoga bližnjega ispunjava zakon.” (Sv. Pavle, Rimljani XIII, 8). Ali ljubav, da bi bila iskrena, mora se učinkovito preispitati.

Ako su dobrotvorni prilozi, milostinja, ono malo slobodnih škola i nekoliko stambenih shema ono što se naziva “ljubav”, to nije dovoljno da se nahrane najgladniji, odjenu oni koji su skoro goli ili da se poduči većina onih koji žive u neznanju.

Moramo pronaći učinkovita sredstva za dobrobit većine. Ova sredstva se neće naći kod privilegirane manjine koja imaju moć, jer bi ih to prisililo da žrtvuju svoje privilegije. Na primjer, da bi se osiguralo više posla u Kolumbiji dolari ne smiju izlaziti izvan zemlje, nego moraju biti uloženi u Kolumbiji. No, kako se kolumbijski pezo obezvređuje svaki dan, oni koji imaju novac i moć nikada neće zabraniti izvoz novca, jer se tako spašavaju od devalvacije.

Dakle, potrebno je oduzeti moć privilegiranoj manjini i dati je siromašnoj većini. To će, ako bude učinjeno brzo, biti revolucija. Revolucija može biti i mirna, ako manjina ne pruži nasilan otpor. Revolucija je, dakle, dovesti na vlast one koja će dati hranu gladnima, obući gole, naučiti neznalice u skladu s djelima ljubavi, ljubavi prema bližnjemu, ne samo u povremenom i prolaznom obliku i ne samo za neke, nego za većinu naših susjeda. Dakle, revolucija nije samo dozvoljena, nego je obvezna za kršćane koji u njoj vide jedini učinkovit i sveobuhvatan način za ostvarenje ljubavi za sve. Jedina je istina da “nema vlasti doli od Boga”, kao što kaže Sv. Pavao, ali Sv. Toma kaže i da specifičnu preraspodjelu vlasti čine ljudi.
Kada postoji autoritet koji je protiv naroda, ta vlast nije legitimna i zove se tiranija. Kršćani mogu i moraju se boriti protiv tiranije. 

Sadašnja vlada je tiranska, jer je mi ne podržavamo. Nju podržava samo 20% birača i zbog njihove odluke vlada privilegirana manjina.
Privremeni nedostaci u Crkvi vas ne trebaju sablazniti. Crkva je ljudska. Važno je da vjerovati da je božja i da mi kršćani moramo ispuniti našu obvezu i ljubiti bližnjega, jer tako jačamo Crkvu. Ostavio sam povlastice i dužnosti svećenika, ali nisam prestao biti svećenik. Vjerujem da sam pristupio revoluciji po ljubavi prema bližnjemu. Obustavio sam služiti mise za tu ljubav prema bližnjemu, za ljubav u ekonomskom i socijalnom području. Kad moj susjed ne bude imao ništa protiv mene, kad budemo proveli revoluciju, ja ću služiti misu, ako Bog da. Mislim da tako slijedim i Kristovu zapovijed: “Ako prineseš svoj dar na žrtvenik i tamo se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom i otiđi se najprije izmiriti s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt V, 23-24).
Nakon revolucije kršćani će znati kako uspostaviti sustav koji će biti vođen ljubavlju prema bližnjemu.
Borba je duga i započinje sada … Camilo Torres.”

Drugi broj tjednika Frente Unido, koji je izašao u Bogoti 2. rujna 1965., sadrži poruku don Camila Torresa komunistima.

Poruka komunistima

Tradicionalni odnosi između kršćana i marksista, između Crkve i Komunističke partije, mogu izazvati sumnju i razne pretpostavke u odnose unutar Ujedinjenog fronta, te između svećenika i Komunističke partije.

Ali odnosi s Komunističkom partijom i moj položaj u okviru Ujedinjene fronte su i dalje vrlo jasni kolumbijskom narodu.
Rekao sam da sam kolumbijski revolucionar, i to kao jedan sociolog, kao kršćanin i kao svećenik. Ja vjerujem da Komunistička partija ima zaista revolucionarne elemente, te stoga ne mogu biti anti-komunist, ni kao Kolumbijski, ni kao sociolog, niti kao kršćanin, a ni kao jedan svećenik.

Kao Kolumbijac nisam protiv komunizma i jer je antikomunizam usmjeren na progon nekonformista, komunista ili naših nesunarodnjaka, koji su većinom siromašni ljudi.

Nisam protiv komunizma ni kao sociolog, jer se komunisti bore protiv siromaštva, gladi, nepismenosti, beskućništva, nedostatka usluga i za ljude traže  učinkovita i znanstvena rješenja.

Nisam protiv komunista ni kao kršćanin, jer vjerujem sve suprotno od bloka koji osuđuje komuniste. Ako ćemo govoriti općenito, mi smo izloženi jednakom sudu, pravednici i nepravednici, a to je antikršćanski.

Nisam protiv komunista ni kao jedan svećenik, jer, iako to komunisti možda ne znaju, i među njima postoji mnogo onih koji su pravi kršćani. Ako imaju dobre namjere, oni će imati sve  milosti, a ako su to posvetne milosti zbog ljubavi prema bližnjemu, bit će spašeni. Moja uloga kao jednog svećenika, iako ne u vršenju vanjskog obožavanja, je da ljude zbližim  s Bogom, a najučinkovitiji način je da  ljudi služe drugima u skladu sa svojom savješću.

Ne mislim govoriti o komunistima kao moja braća, pokušavajući ih navesti da prihvate dogmu i obožavaju Crkvu. Umjesto toga, neka svi budu ljudi i ponašaju se u skladu sa svojom savješću, neka iskreno traže istinu i ljube bližnjega.

Komunisti jako dobro znaju da ja neću ući u njihove redove, te da nisam niti ću biti komunist. Ali kao Kolumbijac, kao sociolog, kao kršćanin i kao svećenik sam spreman boriti se s njima za zajedničke ciljeve: protiv oligarhije i dominacije SAD-a i protiv oduzimanja vlasti radničkoj klasi.

Ne želim da me javno mnijenje identificira s komunistima, ali ću čak i uz optužbe na da sam komunist radije pratiti moju savjest, neko se saviti pred pritiskom oligarhije. I radije ću slijediti pravila Crkve i pape Ivana XXIII koji me za savez s komunistima ovlastio u njegovoj enciklici “Pacem in terris”, koja kaže:

“Moramo pažljivo razlikovati filozofske teorije o prirodi, podrijetlu, kraju svijeta i čovjeka i inicijativa gospodarskog, društvenog, kulturnog i političkog poretka. (…) Imajući to u vidu, ponekad se može dogoditi da neki kontakti, koje smo dosad smatrali beskorisnima u svemu, danas postanu ili bi mogli postati korisni. Utvrdite je li došlo vrijeme ili ne i kako utvrditi oblike i opsege tih kontakata u cilju postizanja pozitivnih ciljeva, bilo u ekonomskom ili socijalnom području, kulturnom i političkom, ali se vodite temeljnim načelima kao što su krepost i razboritosti, kao regulatorom svih vrlina koje upravljaju individualnim i društvenim životom.”

Kada narodna klasa dođe na vlast, zahvaljujući suradnji svih revolucionara, onda ćemo raspravljati o njihovom vjerskom opredjeljenju. (…) Kao što je poljski svećenik rekao: “Kršćani imaju obvezu sudjelovati u izgradnji socijalizma. Uvijek, samo ako nam se dopusti štovati Boga kao što želimo.” Camilo Torres.

Tako je govorio don Camilo Torres Restrepo, kolumbijski svećenik, revolucionar i pionir teologije oslobođenja, odnosno zbližavanja ljevice i Rimokatoličke crkve u Latinskoj Americi, ubijen u redovima revolucionarne gerile od strane režimskih snaga u Santanderu 1966. Godine.