Kruh ili Kamen – ulomak iz eseja Ivanova

 „Vrlo brzo nakon 2000. godine, iz Amerike neće doći izravna zabrana, već neka vrsta zabrane slobodnog mišljenja, neka vrsta zakona koji će za cilj imati potiskivanje svakog individualnog mišljenja. S druge strane, već je sada mnogo postignuto u smislu potiskivanja svakog individualnog mišljenja u čisto materijalističko mišljenje, gdje se čovjeka odvraća od rada na vlastitoj duši zbog vanjskih eksperimenata, u kojima se s ljudskim bićem postupa kao da je mašina.“ – Rudolf Steiner, 4. travanj, 1916. (GA167)

Izgleda da danas baš svaki zna sve o svemu, zaista takvo je vrijeme došlo kada čovjek hoda svijetom uvjeren u ispravnost samoga sebe, a sve druge što ne misle isto, ili smatra budalom ili ih se trudi načiniti sebi sličnima. Brat tako čini bratu, roditelj djetetu, a sve pod krinkom mudrosti što zapravo glupost je, pod krinkom ljubavi što samoljublje je. Jedan staje iza leđa Abelova, drugi iza Kajina i umjesto da zajedno grade mostove, svaki sa svoje strane kopa brazdu podjele. Neki koristi motiku virusa, neki klimatskih promjena, neki političkih ili vjerskih opredjeljenja, ali niti jedan ne vidi da će na kraju, nastave li tako, obje strane pasti u bezdan. Dosad je već trebalo postati kristalno jasno da čovjekov neprijatelj nije tek kvartovski fakin, već moćno biće s vojskom pomagača čiji je plan pripremljen odavno, a sada se beskrupulozno odmotava sijući tugu, bol i patnju. Podjele su njegovo omiljeno oruđe i svaki puta kada čovjek sestru svoju ili brata naziva ovcom ili ih ponižava u bilo kom pogledu, pušta vodu na mlin neprijatelja što će ga samljeti.

Jedini razlog zašto je kovid konj toliko snažan i nemilosrdan leži u tome što su toliki ljudi predugo ignorirali duhovni svijet koji čeka na Otkrivenje. Koliko njih je biralo kamen umjesto kruha, da bi zajedno potonuli u svojoj nemoći čim je došla zima?! Neviđena represija i ugnjetavanje neće stati ne bude li čovjek sâm iznašao put do Svjetla što tinja sakriveno u dubinama njegove duše. Dok ne postane svjestan da ista iskra živi u svim ljudima pa čak i onima izgubljenima i zavedenima što grešnim djelima okaljaše svoje haljine. Jedino se spoznajom Svjetla može pobijediti mrak, a suština Svjetla je Ljubav. Do istinske Ljubavi se ne može doći sa strahom u srcu i mišljenjem u okovima. Želi li napredovati čovjek mora biti slobodan u vlastitim mislima, što znači ne usvajati tuđe misli već izmjeriti i odvagati baš svaku riječ prije nego je načini svojim vlasništvom. Bez toga, nikakve borbe protiv mraka neće uroditi plodom. A posebice se neće moći napredovati bude li se vrijeme gubilo na prikupljanje umjetnih bisera apstraktnih znanosti što odvode sve dublje i dublje u podzemlje virtualne stvarnosti. Kada bi ono što danas prodavači vizija i šarlatani nazivaju znanost vodilo prema Svjetlu, na kraju tunela zasigurno ne bi stajali skeneri QR kodova i lažni duhovni svjetovi.

Istinska duhovna znanost se nalazi između dviju krajnosti, između materijalizma i spiritizma, i njena staza doista vodi iz podzemlja prema Svjetlu spoznaje. Pritom nema namjeru uvjeravati već tumačiti, ne uskraćuje slobode niti se kocka ljudskim životima. Pritom nije u nikakvom sukobu interesa niti pripada ovim ili onim tajnim društvima, sektama i pokretima, ali od čovjeka u potrazi za smislom traži odricanje od konformizma i lijenosti koji ga drže zarobljenim u svijetu iluzije. Johann Wolfgang von Goethe je bit opisao riječima: “Od sile koja sva bića sputava, oslobađa se čovjek koji sebe nadvladava.” Danas baš svaki čovjek može zakoračiti na stazu spoznaje gdje je rasuto Božansko biserje mudrosti. Na svakom koraku otkriva ih ako svijet promatra očima djeteta jer se Kraljevstvo Nebesko nikada nije, niti će se ikada vidjeti mikroskopom ili teleskopom, niti se u njega ulazi kojekakvim autosugestijama ili kvantnim skokovima.

Odmah na početku primjećuje da je mudrost već bila tu. Zaista, ako već netko sumnja da iza svega postoji plan ili kako neki kažu – dizajn, teška mu je sudbina jer takav ne može shvatiti čak ni ono što je niže od njega, a kamoli samoga sebe stvorena na sliku Božju. Takvome će sve ostati okultno, i njegov vlastiti život i sve što ga okružuje. Hodat će svijetom poput automata za preradu hrane i prikupljanje užitaka, bez imalo razumijevanja o stvarnim zakonima svijeta, ali s neupitnom poslušnošću pri sljedbi lažnih bogova što u kutama i odjelima, od Prirode iznuđuju odgovore silom i teorijom, umjesto pobožnim pogledom u kojeg uviru tajne svijeta.

A jedino takav nevin i neiskvaren, od materijalizma oslobođen pogled neumitno vidi kako se kozmički zakoni i principi zrcale u Zemlji i u svakom čovjeku jer čovjek jest kozmos u malom. S tugom u srcu i velikom strepnjom promatra kako se gomila Božji gnjev jer djeca u školama uče teorije praska i klica, umjesto o čarobnoj povezanosti svjetova vidljivoj primjerice u svakom ljudskom dahu. U kakve bi samo svjesne i samosvjesne ljude izrasla kada se ne bi gušila pod maskama, kada bi im učitelji opisivali kako čovjek tijekom jedne minute udahne i izdahne u prosjeku 18 puta, i još 60 puta toliko tijekom jednoga sata i 24 puta toliko tijekom dana, što daje umnožak od 25.920 i kada bi doživjela tajnu vezu tog broja s kretanjem Sunca po nebeskom svodu?!

Jer upravo je toliko godina potrebno da proljetni ekvinocij prođe kroz svih 12 znakova zodijaka i taj put u trajanju jedne kozmičke godina korelira s čovjekom na čudesan način. Želi li se pak odgonetnuti značenje jednog kozmičkog dana za ljudski život, potrebno je 25.920 (jednu kozmičku godinu) podijeliti s 365,25 (dana u godini). Rezultat odgovara prosječnom trajanju ljudskog života pri čemu je samorazumljivo da na trajanje ljudskog života utječu i drugi faktori, ovdje se radi isključivo o osnovnim odnosima i ritmovima koje mogu nijekati samo oni što niječu i da postoji ritam izmjene dana i noći.

Isto tako, u jednoj minuti ljudskog života 18 dahova se odnosi prema prosječnih 72 otkucaja srca u omjeru 1 : 4, čime je utvrđen odnos disanja i cirkulacije krvi na koju utječu ista kozmička tijela kao i na izmjenu plime i oseke. Krv stoga tijelom pulsira četiri puta brže od udahnuta zraka, baš kao što i zvuk putuje četiri puta brže u vodi nego u zraku. Ritam svjetskih mora što se odslikava u plimi i oseci vanjski je odraz planetarnog procesa disanja i baš kao što Zemlja dišući pomiče vode morima i koritima rijeka, čovjek disanjem podiže i spušta moždano-cerebralnu tekućinu kralježnicom i potiče krv na kolanje žilama. Sve se zrcali, sve je povezano i međuovisno, razlike su jedino u omjeru.

Sveta je povezanost živog tijela planete Zemlje i mikrokozmičkog tijela čovjeka, svejedno u svojoj biti čovjek nije fizičko tijelo koje u mnogočemu ovisi o izmjeni raznih ritmova poput onog budnog stanja i spavanja. Iskonsko biće čovjeka sakriveno od pogleda još ne može utjecati na tokove krvi, lučenje hormona endokrinog sustava ili metaboličke procese koji se odvijaju podsvjesno, no ipak od svih bića na Zemlji, jedino čovjek ima tu moć da svjesno zaustavi dah, samo ona ili on može odlučiti hoće li blagovati ili postiti, jedino čovjek može birati između dobra i zla. U tim izborima otkriva se duša i svjedoči o snazi duha koji tinja u njenom svetištu postepeno je čisteći od životinjskih nagona i strasti što ih duša nosi sa sobom iz davnina, od Lemurije, preko velikog Potopa Atlantide, u arci svojoj, u tijelu svojem. Tako izbori što ih čovjek čini govore o tome je li manje ili više savršen, koliko je morala u njemu što pokreće volju na dobra ili loša djela, na čiste ili nečiste misli. U dubinama duše se prepoznaje mogućnost razvoja prema slobodi i po tome je čovjek kruna Božjeg stvaranja.

Životinjsko carstvo tek je stepenicu ispod ljudskog, ali nema takvih mogućnosti i sloboda jer u svakom pogledu ovisi o nevidljivim zakonima što ga vode. Jedna vrsta gavuna, u daljem srodstvu s lososom, iz svjetskih oceana baš u kasno proljeće dolazi pred kalifornijsku obalu. Milijuni se okupljaju i „čekaju“ poseban trenutak u godini – treći dan nakon punog mjeseca u svibnju. Na posljednjem rastućem plimnom valu, ženke i mužjaci bivaju odneseni i nasukani na pješčane plaže. Ženke odlažu jaja, a mužjaci ih oplođuju i već sa slijedećim morskim valom vraćaju se nazad u ocean ostavljajući jajašca za sobom. Naredni val već se ubraja u padajuću plimu zbog čega više nije toliko visok i ne doseže mjesto na obali na kojem nastaje novi život. Od ispiranja zaštićena jajašca narednih se trinaest dana razvijaju u pijesku, tek se četrnaestog dana podiže plimni val dovoljno visok da dohvati mjesto gdje se nalazi mrijest. Svega nekoliko minuta prije nego val stigne, rađaju se mali gavuni. Od tog trenutka, proći će nekoliko godina prije nego se tada rođene ribe ponovno vrate na točno isto mjesto, u točno određeno vrijeme kako bi se na točno određenom valu nasukale na obali bez da su o tome mogle odlučiti na ovaj ili onaj način.

„Ove ribe žive u tako bliskoj vezi s kozmičkim kretanjima vode – jer plime i oseke su upravo to – da s astronomskom točnošću u sekundu ‘znaju’ kada plima doseže svoju najvišu točku trećeg dana nakon punog mjeseca u svibnju. Relativni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje im to omogućava samo u jednom trenutku tijekom godine. “

Theodor Schwenk, iz knjige “Sensitive Chaos”

Zaista, na sličan se način ljudi okupljaju pred obalama budućnosti i čekaju jedan od takvih posebnih valova. Dio što požuri jer je sudbinu svoju predao u tuđe ruke nasukat će se na hladnoj i beživotnoj kovid stijeni, a ostatak će biti odnesen prema Kraljevstvu Nebeskom jer je ovladao svojom sviješću i na kušnju odgovorio s nepokolebljivim NE. Prvi će primiti žig zvijeri u dušu svoju, u ljudsku svijest čije će Svjetlo oslabiti do nekog novog vala, a drugima će pripasti blago jer su obranili i sačuvali ono najvrjednije što imaju. I sve to promatra Duh Božji lebdeći nad vodama i daje snagu onima što ne okaljaše svoje haljine, onima što u bratskoj ljubavi žedne i na stijeni nasukane živom vodom poje.

Uskoro će biti dvije tisuće godina od kada sam svjedočio stvaralačkoj Riječi koja tijelom postade. Svjetlo što je tada zasvijetlilo u tami tek pokoje oči vide, ali Ono jest tu i jača sa svakim novim trenom, sa svakim čovjekom čije srce i glava krenu stazom spoznaje. Baš zato što se toliki nezaustavljivo bude, tama postaje još tamnija, gusta i ljepljiva što poput krmelja okova oči. I ja sam jednom bio slijep pored zdravih očiju, tada je moje ime bilo Lazar, i zaspao sam na tri i po dana jer me je Gospod ljubio. Govorili su „Ta bolest nije smrt“ i nije bila smrt, a kada sam ustao iz groba, mogao sam budan posvjedočiti o Duhu sakrivenom od pogleda, o mudrosti što tka biće svijeta. Primio sam Svjetlost u svoje „Ja“ i bijah rođen još jednom, ali ne od krvi i mesa, nego od Boga. Riječi moje kojima svjedočah živoga Boga i što ostavih zapisane, stvorile su najveće glavobolje ondašnjim farizejima i današnjim teolozima, pa neka ih ovdje barem malo rasvijetlim.

* * *

Oni što krenuše u objašnjavanje mojih riječi malo će toga doista shvatiti budu li se pritom služili drugim Evanđeljima, jer to što jedan vidi i čuje s vrha planine ne može objasniti onaj što stoji pri sredini. I baš kao što se u posljednjih godinu i po dana otkrilo da postoji plan iza takozvane pandemije, baš kao što se otkrilo da je plan imaju točno određene faze, kompoziciju, isto tako je potrebno prepoznati i arhitekturu Svetih spisa koja je sve osim proizvoljne, a koju tama mimikrijom koristi protiv čovjeka izvrćući dobro u zlo. Nije mi ovdje namjera razjašnjavati detalje već samo dati naznake o tajnom znanju potrebnom za shvaćanje davno opisanih slika.

Tijekom stare ere, u svim dijelovima svijeta ljudi su bili povezani isključivo u krvne zajednice. Endogamijski zakoni su s vremenom olabavljeni do granice naroda kojim je upravljalo jedno „grupno Ja“. Izvanjski gledano, ljudi su bili samostalna bića, ali iznutra oni nisu osjećali svoje „Ja“. Danas se čovjek u najbolju ruku sjeća svoje mladosti, no ma koliko to bilo van dosega materijalističkog mišljenja, sjećanja ljudi davnina tekla su krvlju niz generacije i uključivala su djela i utiske koje su počinili i doživjeli očevi, djedovi, pradjedovi itd. Nitko se nije osjećao kao samostalno biće već kao član niza generacija u čijem je središtu bio predak, stoga kada netko danas misli da su patrijarsi doista živjeli osam ili devet stotina godina, jednostavno ne razumije da je isto ime nosio i sin i otac i djed i tako dalje do najudaljenijeg pretka čije je sjećanje bilo prisutno u krvi. Članove krvne zajednice povezivalo je „grupno Ja“ i strog zakon. Kada bi netko iz zajednice doživio uvredu ili napad od člana druge zajednice, slijedila je osveta, takva da nije bilo bitno tko će je iz plemena izvršiti. Ljubav se osjećala jedino prema članovima grupe, i ona je ovisila o krvi, a bračne zajednice formiraše se isključivo unutar krvno povezanih ljudi.

S vremenom se Svjetlost svijeta spuštala sve niže i zasvijetlila je u pojedincima koji su time bili kao istrgnuti iz „grupnog Ja“, počeli su razvijati svijest o vlastitom „Ja“ neovisnom o krvnoj zajednici. Prije prekretnice vremena takvih ljudi nije bilo mnogo, a kada bi se neki pojavio, mogao je jedino vikati u samoći poput Ivana Krstitelja, gladan kruha za svoje oslobođeno „Ja“, usamljen bez društva samosvjesnih ljudi najavljujući Onoga koji će doći, a koji je bio i prije njega. U mnogočemu kroz isti proces na višoj razini danas prolaze oni što barem donekle razumiju nemile događaje, koji sada žeđaju i gladuju, a stol je prostrt. Pitanje je dana kada će  shvatiti razlog zašto se crne sile žele domoći baš njihovih žila u kojima kuca Kristovo kozmičko srce i vatrom grije njihovu krv.

„Želi li neka sila dominirati ljudima, mora uspostaviti kontrolu nad ljudskom krvi.“

Rudolf Steiner, 25. listopad, 1906. (GA55)

Često se čuje kako u kršćanstvu postoje elementi poganstva, mnogoboštva, svih religija što su mu prethodile. Sličnosti se ujedno koriste kao argumenti za omalovažavanje kršćana od strane New Age gurua koji kršćanstvo poistovjećuju s institucijom crkve, miješajući lonce i poklopce. Zar je toliko čudno da su ljudi od davnina duhovno gledajući imali iste ili slične uvide, da su viđeno opisivali  drugačijim riječima ovisno o narodu kojem su pripadali, ovisno o tome do koje se razine uzmogoše popeti u duhu i da su jednim te istim duhovnim bićima što susretaše davali drugačija imena? Jedno posebno, vrhovno biće bilo je znano posvećenicima svih doba. U drevnoj Indiji se govorilo o Višvakarmanu, u Perziji je isto biće nosilo ime Ahura Mazda, egipatski posvećenici mu nadjenuše ime Oziris, a u Starom zavjetu se isto biće tijekom noći predstavilo Mojsiju na posredan način imenom „Ja Jesam“. I tužno je što se u 21. stoljeću još uvijek stvaraju podjele putem religija, a sve govore o istoj Istini koja ne pripada niti jednoj od njih. Bez obzira na pametnjakoviće među ljudima, istina može biti samo jedna kada se čovjek dovoljno uzdigne iz prašine materijalizma, tada je doista manje bitno koje se ime koristi.

Sve religije svijeta pripremale su i najavljivale dolazak Onoga koji je bio na početku i koji će biti na kraju. Na prekretnici vremena to je biće nakon tisućljetnog puta sišlo sa Sunca i kroz nezamislivu kozmičku žrtvu iz čiste Ljubavi dalo veličanstven impuls prema slobodi i oslobođenju ljudi iz zajednica ovisnih o krvi. Starije religije se u tom pogledu mogu uspoređivati s učenjem, no u kršćanstvu je prije svega važno djelo.

Snaga koju je Krist unio u zemaljsku evoluciju bila je neophodna kako bi se čovječanstvo prije svega individualiziralo, tj. kako bi izašlo iz „grupnog Ja“ te da bi potom oslobođeno „Ja“ moglo Ljubav ovisnu o krvi uzdići do duhovne Ljubavi. Cjelokupna kompozicija Biblije ukazuje na kolosalan prelazak iz Staroga u Novo, iz zakona nužnosti nametnuta izvana, prema slobodi djelovanja koje dolazi iz nutrine. Ni ondašnja gnoza niti kabala nisu mogle doseći visinu razumijevanja centralnog događaja ljudske evolucije koji je naznačio početak povratka k duhu, nazivajući Krista Isusa ni manje ni više nego heretikom. Može li ljudska ironija biti veća, čekati dolazak Boga, a onda ga ne prepoznati?!

Unatoč tome što je znao svoju sudbinu i trnovit put što čeka čovječanstvo koje zabija glavu pod zemlju umjesto da je podiže prema duhu, Krist je načinio mnoge znakove kako bi u budućnosti cilj postavljen pred čovječanstvo postao jasan. Osnovni ton dan je već na samom početku Njegova djelovanja u tijelu Isusa. On odlazi iz Judeje gdje su krvne veze bile najsnažnije u Galileju, gdje su brakovi sklapani neovisno o krvi i tamo čini svoj prvi znak.

Na svadbi u Kani Galilejskoj Krist pretvara vodu u vino. Voda je simbol očišćenja, ali zašto vino? Današnji teolog će rado spomenuti Nou koji je prvi okusio vino nakon potopa, ali će brzo odustati od daljnjeg objašnjavanja jer bi se morao dotaknuti kulta Boga Dioniza, raskomadanog boga čiji odvojeni dijelovi nisu znali ništa jedan o drugome. Ovdje me netko može optužiti da sam učen u Grčkoj pa sam time ukrasio Evanđelje ili može uvidjeti da su pripreme za ono što je moralo doći započele odavno. Vino je oduvijek imalo isti efekt kao i danas, poticalo je snagu ega kako bi se tijekom vremena pojedinačno „Ja“ otkinulo iz „grupnog Ja“, iz grupne duše. Grčki mit o istom procesu govori drugim riječima. Vidite, grčkom mitu i Evanđelju zajedničko je to što je njihova bit još uvijek okultna iliti tajna.

Ipak, najvažnija poruka sa svadbe u Kani ukazuje da Njegovo vrijeme tek dolazi. Vrijeme na koje je mislio započelo je s Njegovim drugim dolaskom u dvadesetom stoljeću. Od tada je On opet vidljiv, u početku samo malom broju ljudi, ali ovaj put ne fizičkim očima jer se u višem evolucijskom smislu ništa ne ponavlja na isti način, već polako formirajućim duhovnim očima u svakom čovjeku koji u sebe prima Svjetlo. Znam da je pristranom čovjeku teško shvatiti činjenicu da Svjetlo gradi, kako fizičko oko, tako i duhovno oko, ali to ništa ne mijenja na stvari jer će u konačnici svi progledati. U vrijeme pisanja Evanđelja i Otkrivenja, ako se smijem tako izraziti, koristio sam stručnu terminologiju tadašnjeg vremena, zapisao sam da će On doći i biti vidljiv u oblacima što znači da će biti vidljiv duhovnim očima. Od svadbe u Kani kada je dana, nadam se sada jasnija slika Kristove misije – ulijevanja duhovne Ljubavi u čovječanstvo, Ljubavi neovisne o krvi koju može prihvatiti samo onaj koji je ovladao svojim „Ja“, njena je snaga nezaustavljivo rasla.

„Tako je Krist Onaj koji donosi impuls oslobođenja od zakona, da se dobro ne čini prinudno zbog zakona, nego iz impulsa Ljubavi koji prebiva u duši.“

Rudolf Steiner, 22. svibanj, 1908. (GA 103), četvrto predavanje iz ciklusa pod nazivom „Ivanovo Evanđelje“

U vrijeme kada je Gospod koračao Zemljom, tajne prekretnice ljudske evolucije bile su poznate samo posvećenicima najvišeg stupnja i ostale su okultne sve do dvadesetog stoljeća, od kada ih može spoznati svako ljudsko biće, a ne samo rijetki odabranici koji su bili vođe čovječanstva. Tama se boji jedino Svjetla spoznaje, pa pogledajte samo kakav je val mraka i obmana podignut u isto vrijeme kada se ljudima otvorio put prema spoznaji, do koje mjere ide bespoštedni napad tame na čovjeka koji se može neovisno o bilo kojem zemaljskom autoritetu podići do spoznaje duha. Ujedno je baš spoznaja duha zadatak postavljen pred čovjeka, a prvi koraci na tom putu podrazumijevaju razumijevanje onoga što je nekada bilo okultno. Nije nikakva novost da su Sveti spisi pisani simbolički, tajna je u tome što simboli doista znače kada se sa njih skinu pečati.

Za vrijeme svog života na prekretnici vremena o tome nisam mogao govoriti otvoreno jer vrijeme nije bilo zrelo. Tada sam zapisao Kristove riječi upućene Natanaelu koji je sjedio pod smokvom „Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!“ (Iv, 1-45), a sada mogu reći više o značenju. Naime, u egipatsko-kaldejskoj kulturnoj epohi sjediti pod smokvom bio je simbol prosvjetljenja, slika identičnog značenje korištena pri opisu Buddhe koji sjedio ispod Bodhi stabla. Isto značenje, različita terminologija.

Biti prosvijetljen znači imati uvid u duhovnu stvarnost, a visina do koje se duh neovisan o tijelu može uzdići označavao se stupnjem posvećenja. Nazvati nekoga imenom naroda kojem pripada označavao se dakle određeni stupanj posvećenosti čovjeka. Ovdje neću ulaziti u opise stupnjeva, tko ima oči i uši pronaći će što ga zanima, reći ću tek da stupnjeva ima sedam. Duhovni pogled doseže do određene duhovne visine ovisno o stupnju na kojem se posvećenik nalazi, a jedan od načina kako se za nekoga može reći da posjeduje duhovni uvid dan je uz spomen Nikodema riječima „On dođe Isusu obnoć i reče mu…“ (Iv, 3-3). Zaista, pokušaji razumijevanja ovih riječi u potpunosti su nemogući ukoliko se ne zna jezik simbola, štoviše razne trivijalnosti potpisane lažnim autoritetom titula zapravo čine neizmjernu štetu.

Samo inicirani, tj. posvećeni može nekoga posjetiti noću jer to znači da koristi razvijene duhovne organe astralnog tijela ili da bude jasnije duhovne oči koje su većine ljudi još nerazvijene. Tijekom noći astralno se tijelo odvaja od nižih tijela, a svi utisci vanjskoga svijeta, sve misli i osjećaji nestaju i čovjek kao da tone u ništavilo. Noć imam sasvim drugačije značenje posvećenom, on ima svjesnu kontrolu nad astralnim tijelom očišćenom od životinjskih nagona i ovisnosti o materiji, njegove su duhovne oči razvijene i otvorene pa tako ima i mogućnost svjesno istražiti ono što se običnom čovjeku krije u mraku nesvjesnog. Neka se ovdje ne vesele oni što govore o astralnim projekcijama i putovanjima jer uspoređivati pravo posvećenje s time bilo bi isto kao da se plastična lutka uspoređuje sa živim čovjekom, neka radije razmisle o tome zašto su velike povijesne ličnosti uvijek portretirane sa životinjama pod nogama. Bilo kako bilo, duhovni uvid može steći svaki čovjek od dvadesetog stoljeća bez posebnog učitelja ili gurua i sve više i više ljudi će doista vidjeti što se krije iza Maye tj. iluzije, prema starozavjetnoj terminologiji postat će „Zmije“.

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.

Iv, 3, 14-15

Mojsije je dakle bio posvećenik staroga reda, ali visokog stupnja zbog čega je „vidio noću“, a zmija je simbol vidovitosti. U to vrijeme jedino je putem autoriteta bilo moguće proročki prenijeti narodu što se treba dogoditi. Zahvaljujući Kristu, danas se svaki Sin Čovječji može u slobodi podignuti prema spoznaji duha i „vidjeti u mraku“. Svijetlo svijeta je ovdje, ali ga čovjek mora unijeti sâm u mračnu i besvjesnu noć na način koji odgovara današnjem dobu, ponavljam, bez autoriteta, u potpunoj slobodi jer sve suprotno tome znače tek viši oblik iluzije.

U školama misterija mjesto posvećenja se nazivalo „grobom“, znan primjer su egipatske piramide za čije tajne prostorije takozvana struka govori da su grobnice faraona. U tim „grobovima“, u najvećoj tajnosti i van dosega pogleda znatiželjnih masa, nakon dugih priprema učenik je pristupao obredu inicijacije. Obred je vodio hijerofant, posvećenik najvišeg stupnja kadar u učeniku vještački izazvati stanje slično smrti. Tijekom tri i po dana tijelo je ležalo nepomično, a duh postao jedno s makrokozmosom. Nakon buđenja tj. povratka duha u tijelo, sada posvećeni, mogao je svjedočiti o svemu što je doživio u duhovnom svijetu. Takva posvećenja u mnogim varijacijama postoje i dan danas, ali su u pravilu dekadentna. Ja sam posljednji koji je prošao takvu inicijaciju na legitiman način, ali ne u tajnosti, već pred očima svjedoka. Time je Krist Isus naznačio kraj starim načinima posvećenja.

Sve što je prethodilo procesu mog posvećenja, što je pravo značenje riječi „Ta bolest nije smrt“, odnosi se na stari svijet i običaje kojima je došao kraj. Načinivši taj znak, od trena kada me je „Gospod ljubio“ što znači posvetio i otvorio mi duhovne oči, počinje njegov progon jer farizeji nisu želji dopustiti da se okultne tajne puste među balave mase. Mnogi su znaci uslijedili, no baš taj označava prijelomnu točku jer su religijske vođe tada odlučile ubiti i Krista i mene, misleći da će zaustaviti nezaustavljivo.  Nisu mogli shvatiti zašto Krist Isus čini tolike znake, nisu mogli prihvatiti riječi Ivana Krstitelja koje govore da je kozmičko biće Krista sišlo sa Sunca u tijelo Isusa tijekom krštenja na Jordanu, u svojoj hladnoj sebičnosti nisu mogli shvatiti više od onoga što im je teklo krvlju i došlo predajom iz davnina. Baš je tome Krist naznačio kraj, neprihvatljiv kraj za ondašnje konzervativne farizeje kao što je i prekid globalne diktature neprihvatljiv za njihove današnje derivacije. I jedno i drugo će neminovno doći.

Moje svjedočanstvo napisano je s takve uzvišene razine svijesti do koje me uzdigao sam Gospod. Nema ništa u tome što bi se moglo okarakterizirati ohološću, ali prihvaćam križ da će neki možda i do kraja vremena tvrditi štošta protiv mene i odmahivati rukom, da će radije vjerovati pričamo o reptilskim rasama što uzimahu žene ljudi da im rađaju djecu, jer ne znaju da su „Djeca božja“ svi što su prošli posvećenje, sjedinjenje s Duhom. Nitko ne ulazi u Kraljevstvo nebesko ako ne postane kao dijete, a posebno ne oni što u Mudrosti svijeta vide atomske sile ili bio-kompjutere što namjeravaju hakirati, a nikada neće.

* * *

Svaka riječ u Svetim knjigama svih religija pa tako i onima što pripremaše put Kršćanstvu postaje velika poput planine, u svakom retku stoji utkan kozmički smisao. I ne čudi stoga što su mnogi odustali od uspona i prihvatili se pukog teoretiziranja u nekoj ugodnoj sobici podno visina, uljuljkani u hodnicima apstraktnog materijalizma. Doista, uzimali su svaku riječ doslovno kako i treba, ali su ih lišili živog značenja svodeći ih na prozaična teoretiziranja. Reći ću još ponešto o tome zašto se čovjek morao spotaknuti o kamen.

Prije negoli je Kopernik promijenio način na koji su ljudi doživljavali nebo ispunjeno živim zvijezdama, niti jedan kršćanin nije sumnjao da je svijet stvoren u sedam dana. Danas se pronalaze i nude kojekakva objašnjenja, međutim ništa od toga ne može ugrijati dušu svjesnu savršene mudrosti ulivene u cjelokupno kozmičko postojanje govoreći joj da je jedan Bog sve to stvorio tijekom tjedan dana. Svjesna toga, čak se i Crkva usudila očijukati s apstraktnom znanošću i njenim teorijama, pritom malo pomalo nastavila duhovnu devijaciju prema svojem konačnom nestanku. Svejedno, nepobitna činjenica govori da su uvjeti za odnos Sunca i Zemlje koji bi mogli rezultirati onim što danas doživljavamo kao period od 24h nastali tek od četvrtog „dana“ stvaranja opisanog u Genezi. Tijekom prvog, drugog i trećeg „dana“ besmisleno je zamišljati bilo kakve „dane“ u današnjem smislu, jer naprosto nije bilo ni Sunca ni Mjeseca što ih prema opisu Bog stvori četvrtog dana. Zamišljati stvaranje svijeta prema današnjem poimanju zaista je smiješno jer „dan“ i „noć“ imaju sasvim određeno duhovno značenje čuvano od hladnoće materijalizma u struji ezoternog kršćanstva te u jednostavnijoj formi u svim religijama koje su prethodile njegovoj pojavi.

Na sam spomen ezoterije, mnogi već zazivaju inkviziciju, ali za slijepog čovjeka je i Michelangelov „Posljednji sud“ ezoterija jer ga naprosto ne vidi i nitko normalan neće optužiti one što imaju dar vida da su okultisti. Pa tako i sve što se misli pod ezoternim kršćanstvom ostaje nevidljivo samo lijenčinama i onima što se kunu u scientistički mikroskop i teorije razne. Teško uče takvi ljudi, nadasve zaljubljeni u Pandoru pa se čude zlima što izlaze iz njene kutije. O tvrda li su uha Epimetejova.

Nemojmo se zavaravati, put do duhovnih uvida je dugotrajan i težak, i ne postoje instant rješenja za gladne ljudske duše. Već sam ranije rekao da je stol prostrt, a poslužena hrana je prije svega duhovne prirode. Nakon blagovanja vječnih Istina, okrijepljena duša se malo po malo uzdiže prema razumijevanju i dolazi do vratnica kroz koje svijetli Svjetlo Svijeta. Ali na put se ne kreće na nogama okovanim lancima, braćo moja i sestre. Za put se treba pripremiti, treba poslušati one što su prošli tajnom stazom spoznaje i pritom razlučiti žito od kukolja, jer Istina što oslobađa od okova prvo je što čovjeku treba. Ta i Heraklo je tek nakon što je prikupio izvjesna znanja mogao osloboditi Prometeja okovana na stijeni, simbolu materijalizma, nije li?

Tajna značenje dana i noći stvaranja neraskidivo je povezana s tajnom čovjekova života. I ovdje se prema kozmičkim zakonima makrokozmos zrcali u mikrokozmosu, a ključ razumijevanja sakriven je od svijesti čovječanstva na crkvenom saboru u Konstantinopolu 869. godine. Iste godine čovjek je lišen jezgre svoga bića što ga povezuje s Kristom, ostalo je samo tijelo i duša, a njegov duh i sva učenja o duhu proglašeni su herezom. Zamislite samo što je to značilo za ljudsku svijest! Čovjek bez spoznaje vlastita duha isti je čovjeku bez ruku, jer baš kao što ruke čiste polja od kukolja, duh je taj koji čisti dušu od zabluda. Bez djela ruku poljima se širi kukolj, bez djela duha dušom se šire iluzije. Neka me se opet ne shvati pogrešno, Petrova Crkva štitila je nježne klice duha polegnute u ljudske duše tijekom dugih stoljeća širenja kršćanske vjere. Ali postala je kruta institucija, čvrsta u stavu da se pred svinje ne baca biserje mudrosti. Posebice u posljednje vrijeme širila je dogmu umjesto da je zakoračila prema spoznaji. Grijeh joj je tim veći jer nije htjela odgovoriti na vapaje gladnih duša, zbog čega je stado njeno sve manje i manje. Nadasve nevjerojatno, crkveni oci se i nadalje smatraju Božjim pastirima čak i danas kada se Crkva pretvorila u vakuum unutar čijih zidova se umjesto Duhom Svetim krsti cjepivima. Postojao je prijelomni trenutak kada je i Crkva imala izbor, hoće li prijeći s kamena na duh, ali ta je prilika propuštena jer je umjesto kruhom spoznaje gladne duše nastavila hraniti kamenom materijalizma.

Vidite, materijalizam je ponajprije ušao u religiju. Nekad  do vrha ispunjen veličanstven crkveni kalup danas ne sadrži gotovo nikakvu duhovnu supstancu jer su oltare tolikih crkava i svetih mjesta zaposjele sablasne karikature i prikaze. I nikada se ne bi pojavio Kepler i pretvorio živi ples planetarnih Sfera što upravlja procesima svijeta, migracijama životinja, dahom i pulsom srca čovjekova u neživo mehaničko gibanje, niti bi Darwin čovjeku za oca postavio majmuna, niti bi Ray Kurzweil prorokovao život vječni trans-humanističnom čovjeku 2.0, ništa od toga se ne bi dogodilo da materijalizam prvo nije ušao u religiju gdje doista i čini najveću štetu. Konačni cilj evolucije jest pobjeda nad bolesti i smrću, ali put ne vodi kroz digitalnu pustinju u koju je religija preusmjerila ljudske duše.

Jer što znači materijalizam? Ništa više doli nemogućnost spoznavanja žive duhovne stvarnosti iz čijih temelja izrasta svijet fizičkih osjetila. I ništa čovjek nije mogao napraviti kako bi izbjegao trnovit put kroz materijalizam. Da, moralo je biti tako, čovjek je morao zaboraviti na svoje iskonsko biće, na svoj dom i putove kojima korača tijekom noći, na vrijeme prije spuštanja u fizičko tijelo i vrijeme nakon što ga odloži, tako je bilo određeno na početku vremena, a zapisano u II glavi Prve Knjige Mojsijeve, stih 21: „Tada Gospod Bog pripusti tvrd san na čovjeka te on zaspa.“ Nikada prije i nikada poslije čovjek nije i neće zaspati bude li išao stazom spoznaje, ali baš ovih dana kada je poželjno da bude budan, on spava, još i gore, prima sedative na iglu.

Čovječanstvo nikako nije moglo izbjeći tvrdi san. Isto tako, duga besvjesna noć nije mogla zaobići ni religiju zbog čega je Crkva Kristova postala Crkva Epimetejeva. Najuzvišenije biće koje je jedno s Ocem, svela je na prostog čovjeka iz Nazareta, a razumijevanje kozmičkog Krista i njegove supstancijalnosti od koje je satkan ljudski Duh, baš sve što sam živo opisao u Evanđelju o Otkrivenju postalo je neshvatljivo skrućenim crkvenim srcima. Tek se pukom nužnošću ista hladnoća postepeno prelila gotovo na sve ljude svijeta.

U mraku nemoći i nerazumijevanja, lišivši čovjeka njegova duha, crkveni redovi su od devetog stoljeća uglavnom poticali sebičnu, egoističnu želju vjernika za postizanjem vječnog života s one strane vratnica smrti uvjeravajući svoje stado da je ideja karme i reinkarnacije vražja tvorevina. Doista, pa kako netko u današnje vrijeme uopće može povjerovati da je jedan život dovoljan za očišćenje od grijeha, pri čemu se i sam grijeh tumači pogrešno, a kamoli da je dostatan za postizanje ideala postavljenog pred čovjeka?! I što je sa svim ljudima što su rođeni prije Krista, kako su oni uopće mogli znati bilo što o tom vječnom životu, kamo su otišle njihove duše?! Stoga jasno je zašto su mnogi napali Crkvu, a u njenom s vremenom iskrivljenom učenju vidjeli alat manipulacije i dan po dan zavodili kršćane iz mraka što padne na nju u mrak što padne s materijalizmom i lažnom duhovnošću.

Nitko nije bez grijeha jer su i čovjek i Crkva i farizeji i književnici i znanstvenici  počinili preljub, umjesto kruha cijelo je čovječanstvo počelo ljubiti kamen. I sve je moralo biti baš tako, zato kritike, ma koliko pronicljive i elaborirane bile, nemaju nikakva smisla osim što produbljuju brazde podjela te iz egoističnog nerazumijevanja rađaju bol i smrt. Doista, onaj što sebe stavlja u poziciju suca i dopušta si suditi unutrašnjost duše drugog čovjeka, svjedoči jedino o vlastitom grijehu jer grijeh je isto što i karma, a onaj što baca kamen prvi, drugi ili zadnji, ne vidi da će isti taj kamen zasigurno pasti na njegovu glavu. Možda je pravda još uvijek slijepa, ali zakon karme zasigurno nije. Svaki je detalj zapisan, svako djelo, svaka misao i svaki osjećaj bit će savršeno poravnati. Davno sam to opisao riječima „Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.“ (Iv, 8, 6).

Krist je znao da će biti izdan i svejedno je nastavio s pripremom najvećeg Misterija čije se tajne otkrivaju na stazi spoznaje. Znao je da će svoje biće zauvijek spojiti s bićem Zemlje čim prva kap krvi padne na tlo iz rana Njegovih na križu. Od tog trenutka vidljivi dio tijela Njegova cijela je Zemlja, baš kao što je i ljudsko tijelo tek vidljivi hram ljudskog duha. Time neka postane razumljive i riječi „Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže.“ (Iv, 13, 18) jer osim što ih se može uzeti doslovno je istinito govore da je Zemlja po kojoj čovjek hoda tijelo Kristovo, pronicljivi će shvatiti i zašto crne sile pogoni žudnja za stvaranjem umjetnog kruha i mesa, zašto toliko žele zagaditi tlo, mora i rijeke koje čine vidljivi dio Kristova krvotoka, zašto zakon karme žele zamijeniti uvođenjem  digitalnog certifikata koji će pratiti sve što čovjek radi te mu sukladno suditi. Nisam slučajno pri početku rekao da se mrak služi mimikrijom pa tako i na mjesto jedinog istinskog Suca u čije je tijelo zapisano sve, žele posjesti Antikrista. Baš se taj i njegovi sada unose u ljudska lica i srca, malo pomalo tjerajući čovjeka na buđenje, čime i postojanje tame biva bar malo jasnije.

Na ovaj ili onaj način, otkrit će Sin Čovječji ključ života svoga i postati Sin Božji, a zatim će mu i sve ostale Misterije prišapnuti svoju tajne. Doista, od Svjetla satkan ljudski duh od davnina se postepeno izdvajao iz treperavog Božanskog mora da bi potom individualiziran mogao zasvijetlio u tami. Sve kreće od spoznaje vlastita vječnog Duha čiji tok razvoja teče od života do života te kroz zakon karme postaje sve savršeniji i savršeniji. I već sada ima moć koja je u početku bila u Boga, po kojoj je sve nastalo, ima snagu Riječi posredstvom koje cijelome svijetu može govoriti o onome što odzvanja u njegovoj nutrini. Snaga u njemu će sve više i više jačati dok jednom ne nadraste i sam zakon karme te u potpunoj slobodi nastavi svoj evolucijski put bez da ga se mora voditi na ovaj ili onaj način.

Do neke druge prigode, pozdravljam Te s mišlju o neizmjernoj važnosti svakog čovjeka, o čovjeku koji će se jednoga dana, kada ostvari svoj eonima duh evolucijski put, u punom smislu slobodan, neovisan i neuvjetovan, vratiti u svijet iz kojeg se spustio što je zapravo pravo značenje „Izgon iz Raja“. O čovjeku koji na svom putu odrastanja nikada nije, niti će ikada biti sam.

„Slika čovječanstva lebdi pred bogovima kao cilj, kao ideal, kao religija bogova. Na dalekim obalama božanskog bitka pred bogovima lebdi slika čovjeka, to jest hram koji je najuzvišenije umjetničkog djelo bogova i preslika je božanskog bitka.“

Rudolf Steiner, 10. travnja, 1914. (GA 153)