Pavlin Ivan Belostenec (Varaždin, oko 1594. – Lepoglava, 1674.), školovan u Beču i rimskome Collegiumu Germanicumu, poznati je hrvatski leksikograf i propovjednik.
Glavarom samostana u Lepoglavi postaje 1627. godine. Od 1663. godine do smrti živi u Lepoglavi. Obilazeći cijelu Hrvatsku proučavao je jezik i različita narječja. Belostenčev rječnik Gazophylacium, Latino-Illyricorum onomatum aerarium (I.) i Gazophylacium Illyrico-Latinum (II.) tiskan je tek 1740. godine u Zagrebu, premda je dovršen znatno ranije, još za Habdelićeva života. Belostencu je kajkavsko narječje rodno, no mnogo je putovao i proveo život u različitim sredinama. Rječnik je objavljen tek šezdeset i pet godina nakon njegove smrti, a razlog tomu vjerojatno valja tražiti u činjenici tragična nestanka njegova mecene, tj. okrutne dekapitacije u Bečkome Novom Mjestu. Uz materijalnu pomoć Zrinskih rječnik bi bio tiskan već u 17. stoljeću, a ovako je ugledao svjetlo dana tek 1740. godine.
Gazophylacium
To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja. Njegovo leksičko blago u prvom je redu kajkavsko, ali ima štokavizama i čakavizama. Spajanjem narječja Belostenec se uključuje u struju koja je težila ostvarenju jedinstvenog jezika. Gazofilacij je prvi put tako koncipiranomu jeziku (tzv. trodijalekatska koncepcija) odredio jedinstven grafijski sustav (J. Vončina).
Hrvatsko-latinski dio rječnika ima enciklopedijsko obilježje (donosi gospodarske pouke, liječničke naputke, poslovice, sentencije, epigrame i dr.). S pojavom Belostenčeva djela počinju se brisati granice književnog regionalizma, osobito u sjevernoj Hrvatskoj.
Stoga se to enciklopedijsko djelo iz naše književne baštine može s pravom smatrati ostvarenjem nastalim u 17. stoljeću. Dakako, djelo je imalo i velika utjecaja na književnike druge polovine 18. stoljeća i bilo važnim temeljem za jezične nazore u okviru ilirskoga pokreta.