Mato Špionjak iz Grebnica, čovjek na pragu devetog desetljeća svog života, objavio je svoju prvu knjigu naslovljenu „Grebnice na granici“. Knjiga je to o prošlosti autorova sela, jedina takve vrste koja je ikada objavljena o Grebnicama. Vrlo korisno štivo, ne samo za lokalno stanovništvo. Ali umjesto da pišemo o knjizi, predstavljamo vam jedan isječak iz nje, jednu istinitu priču, pa sami zaključite zaslužuje li knjiga i vašu pažnju. Priča se odnosi na vrijeme turske vladavine u Bosni.
“U Husein-begovo vrijeme kadija je mogao po svojoj savjesti i samostalno donijeti usmenu presudu i znao je stati i na stranu kmeta ako je to po njegovom sudu bilo ispravno, pa makar presuda bila protiv osmanskog dužnosnika. Najbolji dokaz za to je ovaj događaj iz Grebnica koji se zbio u to vrijeme.
Dok je turska patrola obilazila begov zirat i kmetska naselja, raja nije smjela bacati poglede za njima jer je zbog toga mogla biti kažnjena batinama. Ako bi patrola naišla u kmetovu kuću, kmet je bio dužan primiti ih i ugostiti, a oni se uljudno ponašati.
No, nije uvijek bilo baš tako. Turska patrola je više puta navraćala u Grebnice kod Ive Špionjaka zvanog Okan. Ivo je imao lijepu ženu Mandu koja se Turčinu buljubaši, vođi patrole, dopala, i jednoga dana kad Ivo nije bio kod kuće, Turčin je Mandu silovao. Obeščašćena žena ispriča sve Ivi kada je došao kući. Njega je to veoma pogodilo i odlučio se osvetiti, ali o svojoj nakani nije govorio ni Mandi, koju je potpuno razumio, ne okrivljujući je.
Prije sljedećeg dolaska patrole Ivo se pritajio na tavanu svoje kuće sa puškom kremenjačom. Otklonio je jednu daščicu na krovu kroz koju je mogao promoliti puščanu cijev i nanišaniti i čekao. Kad je naišla patrola u dvorište njegove kuće, dobro je nanišanio buljubašu i opalio. Buljubaša pade mrtav, a ostali se razbježaše. Poslije nekog vremena došli su nepoznati ljudi iz Gradačca i zapregom odvezli mrtvog buljubašu.
Nedugo poslije ubojstva, kako se i očekivalo, Ivu pozva kadija u Gradačac na odgovornost. Dan prije Ivina odlaska u Gradačac, okupila se njegova familija, komšije i poznanici da se s njim oproste, jer se znalo šta čeka kršćanina koji je ubio muslimana, pred kadijom muslimanom. Ipak, to nisu govorili, nego su hrabrili Ivu izražavajući nadu u pravdu. Ivo je bio svjestan položaja u kom se nalazio, ali bio je miran jer je bio ubijeđen da je postupio ispravno. Dostojanstvo mu je bilo važnije od posljedica koje je tek mogao očekivati.
Ranim jutrom Ivo ustade, opremi se za polazak u Gradačac opraštajući se s familijom uz zagrljaje i plač koji se nije mogao sakriti. Vjerovali su da se više nikada neće vidjeti.
Kadija se u Gradačcu nalazio na kuli pred koju je Ivo stigao prije zakazanog vremena. Na ulazu se uredno prijavio objasnivši ko je i zašto je došao. Stražar sve to prijavi kadiji, a ovaj ubrzo pozva Ivu da uđe. On uđe poštujući sve tada uobičajene pozdrave i proceduru. Uz: „Merhaba, kadijo!“, sačeka da mu kadija otpozdravi, što ovaj i učini i pozva ga da priđe bliže. Ivo priđe, klekne i poljubi kadiji skute, a kadija, ne čekajući dugo upita: „Jesi li ti taj što je ubio onog ćuku u svojoj avliji?“ Ivo je bio zbunjen pa reče: „Nije, kadijo, čini se da ste me s nekim zamijenili. Ja sam ubio čovjeka u svojoj avliji. Vašeg buljubašu.“ „Ne, nisi čovjeka, ti si ćuku ubio. To nije bio nikakav čovjek, nego baš ćuko. I ako ti nekada opet dođe takav, slobodno ga ubij, imaš moje dopuštenje. Hajde sad kući, slobodan si!“ Ivo je bio zbunjen. Nije mogao vjerovati da će se sve tako za njega povoljno završiti pa opet priupita ne radi li se ipak o grešci, jer on je zaista ubio čovjeka, ali i kadija je bio uporan tvrdeći da to nije bio čovjek i da je Ivo dobro postupio, te da je slobodan.
Ivin povratak kući u Grebnice za Ivinu užu familiju i prijatelje, ali i za cijelo stanovništvo Grebnica, bio je veoma prijatno iznenađenje, a ovaj kadijin postupak je bio neočekivan i dugo prepričavan.”