Sve je u životu prolazno, mladost, ljepota čovjeka, kao i ljepote prirode.
Ljepote rijeke Vrbanje su se mijenjale svakog časa, svaki put kad bi čovjek prošao putićem kroz njenu adu, zapazio bi neku novu interesantnu prirodnu sliku. Čovjek, prolaznik bi zastao i divio se čudesnim ljepotama. Malo ih je prošlo tim lijepim stazama, osim ribara i tri porodice koje su živjele na obližnjem brežuljku. U jednoj staroj kućici su živjele tri djevojčice i njihova majka, odrasla djeca su otišla u veći grad u traganju za poslom i boljim životom.
Djevojčice su bile nerazdvojne. Igrale su se u bistroj rijeci, kao mladi labudovi.
Nisu se bojale zmija otrovnica, s kojima su se susretale svakog dana. U rijeci su vidjele mnogo vodenih zmija (bjelouški).
Julija nije voljela zmije, užasno ih se plašila. Na putu koji se penjao od rijeke prema kući nalazio se jedan krivi panj, s velikom rupom iz koje je često virio povelik poskok, izlazeći i na toplotu dana. Mještani su govorili kako se on to sunča…
Prolazeći do rijeke, djevojčice su, bojeći se zmija, svaki put trčale pored starog panja.
Majka je pokušavala otjerati poskoka. Zapalila je staru krpu, ali njemu dim nije smetao. Ponašao se kao domaća životinja, pronašao je odlično mjesto, gdje je mogao uživati na suncu.
Staze do rijeke bile su utrte, na njima nije više bilo ni trave ni grmlja…
Nad samom obalom, najomiljenije mjesto za hvatanje ribe je bila stara kriva vrba. Ribari su takođe zauzimali mjesta na vrbi, da bi komotno mogli zabacivati udicu.
Djevojčice su čekale da prođe vikend, jer su radnim danima ribari bili na poslu, pa su one nesmetano mogle pecati i očekivati da ulove što veću ribu.
Jednoga dana, majka je u rijeci prala friško ovršenu pšenicu. Djeca su bezbrižno plivala, a najstarija sestra je lovila ribu. Pšenična zrnja su privlačila ribe, pa su se i ogromni klenovi vrzmali oko udice.
Iznenada, začuo se uplašen Julijin glas:
“Majko, u pomoć, u pomoć ! Požuri, upecala sam i izbacila ogromnu ribu, a plašim se da je sama skidam sa udice.”
Majka je dotrčala, skinula ribu i udarila njome po ledini, da ne odskoči ponovo u rijeku. Riba se više nije ni pomakla.
Julija je bila ponosna što je ulovila tako velikog klena. Majka je nastojala da se uvijek nađe u blizini, ako bi se djeci bilo šta desilo. Jer, prijetile su razne opasnosti, duboki virovi, brzaci, zmije. Mnogim komšijama je bio poznat “veliki kamen – zmijnjak”, koji se nalazio u sredini rijeke. Na njemu su se znale sunčati zmije. Voda oko tog kamena je bila duboka, ali djevojčice su ipak krišom plivale do njega i u okrilju njegove toplote predavale se suncu i razgovoru…
Jednog toplog julskog dana, Julija je poželjela da je starija sestra Rosa nauči plivati. Baš tog dana majka je na rijeci prala veš i posmatrala razigrane djevojčice. U trenu se začuo Rosi vrisak: “Majko, u pomoć, u pomoć, uhvati Juliju, ugušiće se, voda je nosi prema tebi!“
Dok je Rosa Juliju učila plivati, oteo ju je brzak i povukao prema dubinama. Majka je zaprepašteno skočila u vodu, doplivala do Julije, uhvatila je snažno i povukla prema obali. Julija se onesvijestila i bilo je veoma teško otrgnuti je iz riječnog zagrljaja.
Majčina ljubav je pobijedila brzake, i Julija se našla na sigurnoj obali. Majka je kćerku stavila preko koljena i udarala rukom po leđima dok svu vodu nije povratila. Nakon kraćeg vremena, Julija je počela da zapaža oko sebe, vidjela je uzbuđenu majku i sestre.
Dugo su ostale zajedno, osluškujući Julijino disanje, a kad je Julija došla k sebi, majka ju je uzela za ruku i odvela kući.
Nakon nekoliko godina djevojčice su morale napustiti rodno mjesto i sunčane doline, jer se pred njima otvarao neki drugi svijet, svijet školovanja i odrastanja. Ipak, obale i brzake Vrbanje nikad nisu zaboravile, i uvijek su dolazile da se napiju vode sa svojih izvora i da zagaze u rijeku svoga djetinjstva.