Mnogo puta smo u dilemi kako nešto odlučiti, na koju stranu poći. Posljedice svake odluke ne moraju biti značajne, ali nekada nam doslovno mijenjaju život.
Zabilježena je jedna divna priča o čovjeku koji je živio u planini od uzgoja ovaca, kao i većina ljudi u njegovom malom planinskom selu. Svi su imali pse, a ovaj pastir je imao vučjaka koji je bio mješanac, nastao ukrštanjem pravog vuka i psa. I bio je baš sličan vuku, ali se ponašao kao pravi pas i vlasnik se ponosio njime.
Međutim, mještani su ovom pastiru, neki iz zavisti, a neki iz straha, ponekad govorili da bi se trebao „riješiti“ tog psa, jer „u njemu ima vučje krvi, nije mu vjerovati, kad-tad će mu, umjesto da čuva, poklati ovce“. Pastir se nije osvrtao na priče. Ovaj pas mu je bio vjeran kao u priči, a vukovi su ga se plašili i još nikada nije imao problema s njima.
No, jednog jutra pastir je ustao, probudila ga je buka, i vidio svog omiljenog vučjaka kako sav krvav leži pored kućnog praga. Otrčao je do tora i vidio nekoliko ovaca poklanih. Već su se i mještani okupili jer su čuli panično blejanje ovaca, i kad su svi vidjeli krvavog psa, sve im je bilo jasno. Vlasniku nije bilo druge nego je uzeo pušku i prišao psu. On ga je gledao tužno, kao da je želio poručiti: „Šta mogu, nagon je ipak bio jači od mene!?“ Teška srca, pastir je ubio svog omiljenog psa na koga do tada nije imao nikakvih primjedbi. Naprotiv, nikada nije imao tako dobrog i pouzdanog čuvara, ali…
Nakon što su se svi smirili, potom razišli, pastir je pošao pokupiti poklane ovce i zakopati ih izvan tora, ali gle iznenađenja! Tamo je našao dva mrtva, krvava vuka! Tek tad je shvatio da se njegov pas na život i smrt borio s vukovima i tako zaradio rane. Da njega nije bilo, pokolj ovaca bi bio veći, a on ga je osudio na smrt! Nakon tog događaja ovaj pastir do kraja života jedva da je progovarao i nikako se nije mogao osloboditi tereta vlastite krivnje i odgovornosti.
Vjerujem da se i nama svima dogodilo da smo nekada pogriješili, donijeli odluku koja nas opterećuje. Ne da nam normalno spavati, privremeno ili trajno. Nekada nam se rješenje čini tako jednostavnim, nemamo nikakve dileme kod odlučivanja, a onda se pokaže koliko je to bilo površno gledanje na problem, koliko smo veliku grešku napravili. Nekada nam se, opet, učini da je riječ o biti ili ne biti, a pokaže se da je i jedno i drugo rješenje moglo proći bez ozbiljnijih posljedica.
Ali nema toga ko ne griješi. Ipak, važno je da čovjek ima osjećaj da je učinio po svojoj savjesti sve kako je najbolje umio, pa ako i pogriješi, neće ga to toliko pogoditi koliko u slučaju da je bio neodgovoran.
Ubiti tako plemenitu životinju zbog par ovaca je sasvim suludo pa taman i da je poklao ovce. Ali ovo je još gore jer je mješanac vršio svoju dužnost. Sama logika govori da ako ima redovnu hranu zašto bi klao ovce? Vukovi iz šume su prisiljeni na to jer nitko ih ne hrani pa se sami moraju poslužiti. Tu dolazi do izražaja ljudsko licemjerje jer prvo su vukovima oteli životni prostor i doveli do ruba istrebljenja a zatim ih proglasili velikim štetočinama zato što love na svom lovnom teritoriju. Ovcama je sudbina ista bez obzira da li ih dohvatio čovjek ili vuk, zato i jesu ovce. Vuk se ponaša prirodno, tko prije do plijena njegovo je dok bi ljudi nametali neka pravila u sukobu s prirodom. Kad bi vuk imao redovnu ishranu kao psi kućni ljubimci kroz par generacija dobio bi pitome psiće vučiće ali bolje je da su u šumi,… Čitaj više »
Ovaj clanak je vec bio objavljen unatrag godinu dana ili sam ga negdje drugdje citao.
Komentar, prokleti zavisnici i huškači.