Lažne vijesti – zašto ljudi u njih vjeruju i kako se boriti protiv njih

Odlazeći američki predsjednik Barack Obama vjeruje da su „lažne vijesti“ prijetnja demokratiji. On je kazao da je zabrinut zbog načina kako „toliko mnogo aktivnih dezinformacija“ može biti „tako dobro upakovano“ i predstavljeno kao istina na društvenim mrežama.

On je na nedavnoj konferenciji u Njemačkoj rekao: „Ako smo neozbiljni po pitanju činjenica i onoga što je istina, a šta nije, ako ne možemo da razlučimo ozbiljne argumente od propagande, onda imamo problem.“

Kako razlikovati istinu od legitimne rasprave i propagande? Ne postoji još sprovedeno društveno istraživanje o ovoj temi, ali mnogo toga možemo shvatiti iz postojećih studija o „online“ i „offline“ ponašanju.

Krenimo od definicije „lažnih vijesti“ kao informacija koje nam mediji serviraju, često u korist određenih društvenih činilaca, a koje kasnije budu opovrgnute ili ne mogu biti potvrđene.

O tome koliko su mediji izgubili povjerenje publike bi se dalo raspravljati. Tu je najveći problem kako razlikovati one koji navodno imaju stečeni interes da istinito izvještavaju od onih koji nužno ne dijele isti etički kodeks. Pošto je to jako teško, ljudi se okreću digitalnim tehnologijama, tj. društvenim mrežama. Vjeruju da su informacije tamo dosta preciznije i izvor svoje informisanosti nalaze baš tu.

Postavlja se pitanje da li društvene mreže pogoršavaju stvari stvaranjem tzv. „balona“. Baloni su proizvod klasne i kulturne pozicije. Jedna studija o društvenim klasama upravo to naglašava. Važna suptilnost u tome jeste činjenica da, iako se ljudi višeg „društvenog statusa“ međusobno druže, obično imaju i veoma širok krug različitih mreža poznanika od ljudi iz nižih društvenih grupa. Oni, takođe, imaju i širi pristup medijima, naročito na internetu. Nisu svi baloni iste veličine i boje, tako da naši baloni društvenih mreža odslikavaju naše svakodnevne „offline“ balone.

Baloni društvenih mreža su ponekad čak i veoma važni za odnos između novinara i političara, kao što je jedan dobro izrađen balon na Twitteru onaj koji okružuje političare i novinare.

To ponovo u fokus stavlja starije modele uticaja medija, kao što je „model dva koraka“, gdje ključni „mislioci“ utiču na naš odnos prema medijima. Analize „lažnih priča“ upiru u način na koji se te priče kreću društvenim mrežama, a ne direktno prema samim društvenim mrežama.

Lažna pretpostavka u formi tweeta neke osobe postaje „lažna priča“ na internet stranici koja se vodi nekom ideologijom. Ili tweet novoizabranog američkog predsjednika postaje „činjenica“ za mnoge. A mi još više paničimo zbog toga, jer društvene mreže transparentno prikazuju i poruku i samo njeno kretanje platformama.

Kako ovo spriječiti? Prvo, ekonomija društvenih mreža favorizuje tračarenje, novitete, brzinu i „djeljivost“ sadržaja. Društvenost je pogrešno shvaćena kao društvena vrijednost. Postoje dokazi da „lažne vijesti“ koje igraju na kartu postojećih predrasuda imaju veću šansu da budu „lajkovane“, a tako da donesu i više prihoda svom kreatoru. Tu nema razlika u odnosu na tabloide. Dobro istražene i dokumentovane vijesti imaju mnogo manju šansu da budu „lajkovane“ i podijeljene sa drugima.

Druga ključna stvar ovdje je teškoća razlikovanja istine od laži, a postoje dokazi da se mnogi muče s time. Digitalni mediji otežavaju uočavanje istinitosti sadržaja običnim formatiranjem istoga. Format je skoro uvijek jednako dobar, za razliku od novina čiji kvalitet možete prepoznati samo po njihovim naslovnim stranama.

Povlačenje „lažnih vijesti“ na društvenim mrežama je trenutno veoma teško. Iako objave mogu biti obrisane, radi se o pasivnoj radnji, daleko manje uticajnoj od čak jednog paragrafa o demantu objavljenom u novinama. Kako bi se postigao uticaj povlačenja ili demantovanja vijesti, potrebno je omogućiti da se na neki način naglasi da je vijest lažna i da to oni koji su vidjeli vijest znaju.

Bilo da su lažne vijesti manifestacija digitalnog i doba društvenih mreža, čini se da društvene mreže imaju taj potencijal da šire dezinformacije. Njihova ekonomija favorizira djeljivost sadržaja u odnosu na istinitost i distribuciju u odnosu na povlačenje. Ne postoje tehnološki „uslovi“, već izbori – izbori sistemskih dizajnera i njihovih regulatora (ako uopšte postoje). Sem toga, „mainstream“ mediji su narušili sopstvenu reputaciju kroz „lažne“ i vidljivo ideološko pokrivanje vijesti, što je otvorilo vrata novim izvorima informacija.

Razumijevanje ove složene mješavine činilaca je posao socijalnih psihologa. No, stvarna poruka ovoga je da bismo mi, kao društvo i pojedinci, morali odgovoriti na pitanja edukacije ljudi o tome kako da čitaju vijesti i našem sopstvenom ponašanju – zapitajmo se, koliko često provjerimo neku priču prije nego što ju objavimo.