Lažni heroji

Mnogo je u svijetu istinskih heroja, velikih i malih, koji svakodnevno čine djela kojima se divimo. Neki od njih postaju slavni diljem svijeta, o njima se priča godinama, čak i stoljećima, a neki brzo padaju u zaborav.

Međutim, nije malo ni onih koji se slave kao heroji, a da to nisu zaslužili svojim djelom, nego su ih neke druge okolnosti izbacile na površinu. Sjećam se jednog filma u kom se jednom ratniku, koji se pokušava predati, predaje cijela protivnička četa jer je svima dosta glupog ratovanja. I taj ratnik na svojoj strani postaje junak, slavljen u svakom kutku domovine, na najvišim nivoima, mada nije imao nimalo hrabrosti niti drugih ratničkih vrlina. Naravno, to je film, sve je iskarikirano, ali i život nekada iskarikira stvari preko svih očekivanja.

Jučer čitam o srpskom intelektualcu Svetomiru Nikolajeviću, nekadašnjem predsjedniku Vlade, kome su se divili mnogi Europljani, predložili ga čak za Nobelovu nagrada, ali nije dobio podršku iz Srbije tako da te godine nagrada nije ni dodijeljena. Niko ga danas i ne spominje, a i ja priznam da do jučer nisam ni čuo za njega, mada nije tako davno živio i mada o njemu ima dosta dostupnih podataka.

Ili, to sam također saznao tek prije koju godinu, postojala je prava junakinja koja je spasila oko 10.000 djece iz jasenovačkog logora. Zvala se Diana Budisavljević, ali nju gotovo da ne spominju, a neki su spasili po jednog ili dva čovjeka pa su junaci, odlikovani i nagrađivani; uvažavani i medijski eksponirani. Za neke je čak upitno jesu li stvarno učinili to zbog čega ih slave. Ima i slučajeva da su slavljenici svoja zlodjela pretvorili u junaštva. Pogledajmo samo brojne filmove o „zlim“ Indijancima i „dobrim“ kaubojima.

Evo, upravo smo svjedoci ovih dana kako se neki ljudi koji su u ratu činili to što su činili proglašavaju istovremeno zločincima i herojima. I sve to za potpuno ista djela. Jednostavno, neki smatraju da je to što su učinili junaštvo, a drugi da je zločin. Za jedne je neko zločinac, za druge svetac. Možda se i može razumjeti da neko smatra za određenu osobu da je više ili manje kriva ili zaslužna. Možda se može razumjeti i da su te razlike u stupnju osude ili pohvale prilično velike, ali da se baš neko (zlo)djelo nekome čini kao junaštvo, a drugome kao zločin, to je baš teško razumjeti.

Čini se da je linija između junaštva i zločina tako tanka. Između dobra i zla. Između svetosti i neljudskosti. Sve zavisi ko, kada, u kojim prilikama, za koje i čije potrebe procjenjuje. Zato uvijek treba s velikim oprezom nekoga okvalificirati bilo herojem, bilo zločincem.