I djeca u vrtićima se već umiju praviti važnima. Ona to ne znaju ni prikriti, a s godinama se ova osobina usavršava. Kad odrastu, tada se već koriste izgrađenijim, perfidnijim metodama, prikriveno.
No, u nekim slučajevima se pokaže kako se i nije baš pametno praviti važnim. Vjerujem da su se mnogi nekada opekli vlastitim iskustvom koje potvrđuje stav iz prethodne rečenice, a ja se dobro sjećam jednog takvog vlastitog iskustva u kom se „naučilo pameti“ istovremeno nekoliko momaka. Bilo je to neke godine iz prošlog milenija na Boračkom jezeru. Tu smo logorovali mi, studenti, svi sportaši u naponu snage. Koristili smo blagodati jezera i za nastavu i za lijepo provođenje ljeta na vodi. Između ostaloga, tu je bila i skakaonica visoka nekoliko metara s koje se u vodu moglo skakati s dva nivoa. S nje nismo skakali u vodu samo u okviru obaveznog programa, nego i u slobodnom vremenu. Tog popodneva je bilo posebno živo. Nas petnaestak je čekalo u redu na skok, neko s nižeg, neko s višeg nivoa skakaonice. Ni naše dvije djevojke nisu izostajale, a publika, koju je činilo dvadesetak turista, zadivljeno je gledala našu hrabrost i vještinu. Neki su skakali „na noge“, neki „na glavu“, a dvojica su čak pravila i salto naprijed. Godila nam je važnost koju smo osjećali, ti pogledi ne baš bojne, ali nama važne publike. Jednostavno, uživali smo i pravili se važni jer možemo uraditi ono što drugi ne smiju.
A onda su se iz publike izdvojili čovjek i žena u poodmakloj životnoj dobi, po svoj prilici već penzioneri, njemački turisti, i stali u red za skok. Nismo mogli vjerovati, zar će oni skakati?! Između nas su već počeli omalovažavajući komentari, čak ismijavanje. „Hej, jesu li ovi normalni? Da se nisu odlučili zajedno ubiti?“ „E, da vas sad vidim, sad ćete imati priliku pokazati kako ste naučili praktično spašavanje davljenika! Ako ne položite ispit, nosit ćete na savjesti ovo dvoje jadnika!“, i tako dalje. Njihova drskost je u nama razvila dodatni motiv i svi smo se trudili sada još bolje skočiti, a jedan momak se prvi put popeo na gornju platformu. Išlo se redom, a ne malo smo se začudili kad smo vidjeli da starci, ne samo da kane skočiti, nego da se čak penju na gornju platformu. I došli su na red. Prvo je stao starac na sam rub daske skakaone i, začudo, činilo se da ga nije ni strah. Malo je poskočio, na naše zaprepaštenje napravio dvostruki salto i kao strijela se zabio u vodu, a onda brzo izronio i zaplivao ka obali. Bio je to šok za nas, ali još veći je uslijedio kad je starica učinila isto. S obale je uslijedio pljesak kakav mi nikada nismo dobili.
Jedan po jedan, kao pokisli, povlačili smo se „s borilišta“ i shvatili da smo upravo imali priliku naučiti važnu životnu lekciju. Ne treba se praviti važnim, a nepoznate ljude ne treba olako procjenjivati samo po izgledu ili samo po prvom dojmu, to mogu biti varljivi kriteriji. Da ne zaboravim samo reći da smo kasnije saznali da su ovo dvoje staraca muž i žena i da su nekada bili reprezentativci DDR u skokovima u vodu. Mi im, ni u naponu najveće životne snage, nismo bili ni do koljena u onome što su oni znali najbolje.
U životu često srećem ljude koji tek nešto pročitaju o nekoj temi, a uvjereni su da su pokupili sve tajne iz te oblasti i razmeću se svojim skromnim znanjem uvjereni da su pravi eksperti. U takvim prilikama često se sjetim kako je i ono moje znanje, odnosno vještina, sa skakaone i razbacivanje njome bilo nešto slično.
Najbolji medju nama su oni koji priznaju da ne znaju , ali su spremni i žele naučiti.
Poučna stvar,nikad nikoga i nikada nepodcjenjujte,puno puta se čovjek iznenadi nekim stvarima .Svaki čovjek u sebi ima kvalitetnog bez obzira na godine i izgled..
Ja često znam priznati da nisam najbolji, i jedino što dobijem natrag je ruganje. Ostatak samo šuti. Zaključka baš me briga što drugi misle :lol
Odlican i poucan tekst za malodobnu publiku i korisnike vrtica za predskilsku dob. Uvijek je lijepo slusati starcad i njihova usput skupljena zivotna iskustva.. Ovdje na politickom portalu,ovakvi tekstovi nas podsjete na svijet i njegove legitimne potrebe za prosvjecivanjima drugih.Pa je ovo neka vrsta propovijedi s oltara, poja s minaretskih zvucnika.
Mladost je u svakom vremenu i na svakom prostoru manje-više ista – uvjerenja da su sve vrijedne stvari u životu nastale od njihovog svjesnog stupanja u taj isti život, kao da prije ničega vrijednog nije bilo. To samo po sebi nije nikakav problem, tako je bilo i u vrijeme moje mladosti, tako je danas, tako će i biti, i to je jednostavno prirodno, isto kao što je prirodno da većinu te iste mladosti sam život, s vremenom, nauči suprotno. Problem je sa onom manjinom koja i sa protokom života i godina nije u stanju da to shvati i prihvati, a koje životna sudbina dovede u položaj da imaju uticaj na živote drugih, kako na onoj najnižoj, tako i na onoj najvišoj razini. U suštini, da se malo našalim, “to je onaj pijevac koji je*e naše koke”.
Nikad nisam naučio skakati na glavu kako treba no zato na noge sam skakao i sa mosta i sa skakaona najviših, onako da pokažem da imam damu a ego ko Rusija to voli. Za rata prvo zujanje metaka iznad glave me natjeralo da od straha puzim na leđima. Kasnije granate padale u blizini nisam ni trepuno a ostali bi ustrašeno zalegli jer nisu pobijedili strah od smrti, godilo mi je to kad sam ih gledao ko miševe. Jednom su zvekali po bolnici ja izašao da gledam kad odjednom nešto me udari u hlaće. Podignem ja to a ono geler mali al vruć pa sam ga prebacivao iz ruke u ruku i bacio ga bratu od čovjeka gdje sam živio. To mi bio neki znak da sam sreću u ratu potrošio. Mnogo poslije rata gledam pokojnog Givija kako priča sa novinarima i zveknu granata blizu a on ni da trepne, ostali… Čitaj više »
Ovaj tekst je namijenjen nama koji volimo da komentiramo i pravimo se da smo najpametniji kada napisemo komentara 🙂