Lenjin u Sarajevu

Tek kada nešto izgubiš, shvatiš koliko to vrijedi. Ova izreka samo se donekle odnosi na električnu energiju ili, narodski rečeno, na struju. Zna se koliko ona vrijedi i bez njenog nestajanja.

Ratne 1992. dotoci ovog energenta u Sarajevo bili su sve neredovniji. Zatim je struja dolazila povremeno, što je dovodilo do opšte pometnje u stanovima: uključuju se usisivači, mašine za veš, TA peći, štednjaci, griju bojleri… Kad ti sve fali, teško je bilo poštоvati upozorenje da se to radi postepeno jer će „crći sistem“. Uskoro je isporuka struje potpuno prekinuta.

Odmah su se rojila pitanja: kako i na čemu kuvati hranu, kako prati veš, kako se grijati, kako se informisati? I niz drugih kako.

Malu plinsku bocu brzo smo potrošili. Uz pomoć prijatelja, kupili smo dva kubika drva po 50 njemačkih maraka. Nisam ih izrezao nego, po potrebi, cijepao da duže traju. Ipak, brzo su potrošena. Dalje se snalazilo na razne načine. Sjeklo se grmlje, zatim drveće oko zgrada, pa ono u parkovima, ograde, parkovske klupe, ložio se namještaj iz razrušenih stanova, parketi iz svojih, stara obuća, gume, plastika, kartoni, krpe, knjige i druga literatura. Dosta dobro su gorjele mnogobrojne brošure raznih predratnih političkih organizacija. Onako male i rastresite, plamen ih je dobro zahvatao. Razočarala su me sabrana djela Vladimira Iljiča Lenjina. U energetskom smislu mnogo su obećavala. Bilo je dosta ukoričenih knjiga. Plamen se stalno gasio oko glatkih, zbijenih listova. Čadilo je na sve strane, a koristi nikakve. E, moj Lenjine, pomišljao sam, evo gdje završava tvoja revolucionarna (za)ostavština. Uostalom, možda i ti imaš nekog udjela u nastajanju naših patnji?

Mi smo s razlogom zazirali od sječe po parkovima. Jednom nam kćerkin prijatelj donese pola vreće uglja. Svi smo bili ushićeni njegovom pažnjom i darežljivošću. Pravili smo male peći od konzervi. Na njima se, sa nekoliko grančica, mogao skuvati čaj ili kafa dok je nije nestalo. Poredkonzervi, peći su izrađivane od električnih štednjaka, većih metalnih cijevi, buradi, metalnih WC kotlića, automobilskih rezervoara za gorivo… Kasnije su izlagani ti brojni izumi.

Kad smo imali brašna, hljeb smo pekli kod komšija koji su bili snabdijeveni opremom i energentima. Odneseš hljeb i drva, nekad naramak nekad pet-šest cjepki. I neke improvizirane pekare vršile su povremeno uslužno pečenje hljeba, ali je odlazak bio rizičan. Kada je proradila naša peć, stanje se malo, doduše kratkotrajno, popravilo. Ipak, brojalo se svako drvce, jer je cijena kubika porasla na 200 njemačkih maraka, a njih nigdje.

Navikavali smo se da budemo bez struje, televizije i radija. Dolaze zima i duge hladne noći. Tumarali smo u stanu po mraku. Kupovali smo svijeće, ali se brzo potroše. Pravili smo ih od ostataka voska i parafina. I to traje kratko. Pravili smo kandila, žižke koji plutaju u čašicama nafte ili ulju s vodom. Skupa nafta, skupo ulje. Fitilji loši pa sve brzo izgori. Ostajemo u mraku, dolivaš gorivo, prevrneš posudu, umažeš hladne ruke… Bauljaš do kupatila da ih nečim sapereš.

Ledene i duge zimske noći. Stan sa folijama na prozorima. Supruga, kćerka i ja, obučeni i ogrnuti ćebadima, sjedimo i ćutimo. Nema se šta pričati. Sve je već ispričano minulih, sličnih noći. Svako je napet. Ćuti, a misli se roje. Rat bjesni, nigdje razloga za neku nadu. Raspoloženje očajno. Razgovori lako prerastaju u svađe. I tako iz noći u noć. Ono malo goriva za lampice koristi se samo za orijentaciju u stanu. Treba nešto jesti, otići u WC, nekako i zube oprati, smjestiti se. Nabaciš na sebe sve prekrivače koji su te mogli zapasti i nekako zaspiš. Kasnije, kada se mogla dodati i ugrijana cigla, stanje je postajalo snošljivije.

Imali smo lampu sa cilindrom. Nafta pomiješana sa solju manje dimi. Onda razbismo cilindar. Peh i šteta su bili neopisivi.

I pored povremenih prekida, snabdijevanje plinom bilo je najstabilnije. Neki sretnici su prije rata uveli u stanove taj energent. U našem stubištu samo jedan komšija. Onda je počela ratna faza gasifikacije stanova „na divlje“: bez dozvola, projekata, setova, metalnih cijevi… Slijedili smo komšije, pa šta bude. Bili smo pred izborom: nezakonito uvesti plin ili se smrznuti. Pojavilo se nekoliko izvođača radova, pa je uslijedila trka za materijalom i opremom. Sklanjajući se od pucnjave, svi su tražili metalne cijevi ili crijeva za vodu, provizorne grijače, laktove,mufne, ventile, kako se sve nazivala ta oprema. Nama je instalaciju uveo prijatelj 13. februara 1993. Datum za pamćenje.

Probijale su se betonske ploče i zidovi, rizično rezale u stubištima dovodne plinske cijevi, plin provodio kroz nesigurna gumena crijeva i uvodio u sklepane kućne peći. Imali smo staru naftaricu. Pokazala se, za te prilike, kao božanstveno rješenje za grijanje na plin.

Našu plinsku lampu razbio je geler granate. Izmisliše da se stan, i bez lampe, može osvjetljavati plinom. Probuši se na glavnoj cijevi mali odvod, udjene cjevčica i zapali. Titra i čadi, ali svijetli. Napredak je očit.

Koristeći se automobilskim akumulatorom malo smo se vratili u „civilizaciju“. Slušamo vijesti. Ne možemo se razmetati strujom za ostale programe. Moraš moliti da ti napune akumulator, a ne znaš hoće li ti ga vratiti.

Zahvaljujući svom ratnom statusu i uticaju, pojedinci su nekako dobijali priključak za struju. Dok dreždiš u neosvijetljenom stanu, a vidiš kako u komšije sve blješti, naviru ti misli koje se obično ne prenose na papir. Ako su mogli i htjeli, oni su ustupali priključke poznanicima. Slijedila je potraga za kablovima, njihovo premještanje preko raznih stubova, krovova, balkona, oluka i drveća koje je preostalo. Sretnik sa strujom bio je izložen pritiscima da je „proslijedi“ dalje. Neko ih nije ni pitao za dozvolu. I tako dok svi ne ostanu u mraku.

Sa svih strana protivrječne informacije: govori se o rušenju dalekovoda, granatiranju trafostanica, krađi i prodaji trafo-ulja, najavama dolaska ekipa za popravke, uz odobrenje UNPROFOR-a , to se sve demantuje kao „rekla kazala“ i tako redom.

Tijelo se noću nakupi studeni a duša sumornog raspoloženja. I onda ujutro, po ratnom rasporedu, na posao. Tamo je još hladnije, kako zagrijavati više kancelarija? Nabacim na sebe sve što sam imao: potkošulju, košulju, pulover džemper, kaput i jaknu. Trapav kô medvjed, ali i drugi su slični. Susrećem vremešnog poznanika. Naredilo mu da cijele noći dežura u stubištu neke prazne predratne institucije. Inje po obrvama, lice modro, podočnjaci, ispod nosa dva smrznuta traga neobrisanih slina.

Takav, smrznut i ojađen, žali mi se da je pokušao izaći iz Grada. Našao je posrednika za kontakt s osobama koje, samo njima znanim putevima i uz debelu naknadu, izvode ljude iz Grada. Dao im je, veli,posljednje dvije hiljade njemačkih maraka. Nikad više nije vidio čovjeka koji mu se predstavljao kao pouzdan posrednik. – Bolje je što ti se nisu javili. Uzeli bi ti i zadnju marku. Ne bi bio prvi koji je skončao u nekom kanalizacionom odvodu uz Miljacku – pokušavam da ga utješim. Vidim, nije upalilo.

Uz sve strahote koje smo preživljavali, ja i porodica nikad nismo ozbiljnije planirali da napustimo Sarajevo. Bez para i predstave o mogućem budućem boravištu, uz dvostruko vojno okruženje i hipotekom pripadnika neprijateljskog naroda, to bi samo pogoršalo uslove daljeg preživljavanja. Naravno, uvijek je ostalo pitanje: kako bismo prošli i da smo blagovremeno napustitli Grad? Ali kako upoređivati ono što nam se stvarno dešavalo sa hipotetičkom predstavom naših sudbina u drugim okolnostima i okruženju. Preživjeli smo. Mogli smo se možda nastaniti u nekoj od skandinavskih zemalja, ali i u nekoj vukojebini na „brdovitom Balkanu“. Ko zna?