Dječji list Vesela sveska je stariji od mene i sjećam se da su ga iz škole donosili još moji stariji brat i sestra. Za mene je to tada bio čitav jedan novi svijet koji sam tek otkrivao.
Nisam mogao ni slutiti da će se nekada tamo objavljivati i moje pjesme, da ću ja nekada u Veseloj svesci pričati djeci svoje doživljaje kao što su meni pričali neki „pravi, veliki“ pisci, jer ja sam takvima smatrao sve one čija su se imena tamo spominjala. A tek da ću upoznati urednicu ovog dječjeg lista – to stvarno nisam imao ni u primisli; to je za mene, dok sam bio dijete, bila veličina kojoj se nije moglo ni blizu prići. Nisam znao da je to normalno biće kao i drugi ljudi, samo što je uz to još i vrlo draga i dobra osoba, uvijek spremna pomoći drugima.
S Lepom (Ljeposavom) sam stupio u kontakt nekako uz kraj rata (Upoznao nas je Ivica Vanja Rorić, nekadašnji direktor Vesele sveske), kad je opsada Sarajeva već okončana, tako što smo se dopisivali na klasičan način, jer tada je Internet bio još u povoju. Vidjeli smo se tek kad sam poslije rata došao u Sarajevo i od tada smo se češće sastajali. Ona je radila još nekoliko godina kao urednica Vesele sveske, a onda je otišla u penziju.
Svoj posao je radila s velikom ljubavlju i entuzijazmom. Imala je svoje uvježbane metode kako se snaći i obaviti posao kako treba u ondašnjim prilikama kad nije bilo sve dostupno na internetu. Sjećam se kako me zamolila da joj pošaljem razglednicu s vjetrenjačom iz Nizozemske jer joj je trebala kvalitetna fotografija za Veselu svesku. (Evo, i po ovom detalju vidim kako promjene brzo dolaze, kako se brzo naš svijet mijenja.) Da bi pripremila novi broj lista, nije bilo dovoljno kliknuti mišom, nego se moralo mnogo toga tražiti i čitati po knjigama i novinama. Ali ona je sve to radila s velikim žarom do kraja svog radnog vijeka i mnogim generacijama tako uljepšavala dječje dane i oblikovala njihov budući pogled na svijet.
Nažalost, danas ako ukucate u tražilicu ime Lepe Špoljarić, nećete naći ni jedan jedini podatak o njoj. Kao da nije ni postojala! To sam shvatio tek danas kad sam se sjetio da ne znam koje godine je umrla pa sam htio provjeriti na Googleu. Nepravda je to, i pišući ovaj tekst želim reći da Lepa zaslužuje više. Znam da ćemo svi biti zaboravljeni, normalno je to, ali neki ljudi zaslužuju da ih spomenemo češće i da tako žive bar dok je onih koji ih se sjećaju. A ja se Lepe sjećam ne samo kao dobre urednice, nego još više kao divne osobe. Ne mogu zaboraviti koliko puta mi je, kad bih dolazio u njen stan na Alipašinom, spremila hrane koju ne bih mogao pojesti za tri dana i kako je to radila s uživanjem, od srca. Znala je da sam tu bez supruge i da mi spravljanje hrane nije jača strana pa je željela pomoći. Sjećam se kako se kao dijete radovala da joj pročitam ili izgovorim neke svoje pjesme, a još kad joj je tu bila i njena prijateljica, tada također penzionerka kojoj sam zaboravio ime, kako su bile divna i zahvalna publika da sam se, govoreći samo njima dvjema, osjećao ugodnije nego nekada pred masom slušatelja. Znala je i korigirati neke moje greške, za što sam joj i sada zahvalan, a to je činila s puno takta, pazeći da me ne povrijedi. Sjećam se i s kakvom je ljubavlju pričala o svom unuku Nevenu, Vladinom sinu, koji je već bio đak. Ni njen sve slabiji vid zbog bolesti nije ubijao njenu ljubav prema svima koji su joj bili dragi i nije ju sprečavao da se do kraja žrtvuje za njih, jer Lepa je bila sretnija što je više pomagala drugima. Lepu, zaista, pamtim samo po dobru, i znam da nisam jedini s takvim sjećanjima na nju.
Zbog svega ovoga, kad god se sjetim Vesele sveske, ja pomislim i na Lepu Špoljarić. Kada bi na ovom svijetu bilo više takvih osoba, svijet bi za toliko bio ljepši i ugodniji za život, a djeca bi u njemu imala sretnije i sadržajnije djetinjstvo.
Evo sam i ja zavolio Lepu i Veselu Svesku, iako do ovog teksta nisam znao za nju, niti sam kad vidio Veselu svesku. To je snaga dobro napisanog teksta;) Kad tuđe riječi možeš osjetiti kao svoje.
Internet je knjižnica novoga, pamti aktivnosti korisnika i puno je ljudi koji nisu doživjeli sveprisutnost interneta.Je li to nepravda? Jest, ali ne ona koju je netko od krvi i mesa uradio. Nepravda je to vremena, Svojim životom napravimo nekakav otisak u vremenu, prostoru kojeg pamte najviše slijedeće dvije generacije. A onda kao da nas nije ni bilo. Tek DNK možda čuva sjećanje u nekom živom koji se pita zašto sam ovakav,a ne onakav. Ne zna da je to u DNK utkano iskustvo prošlih vremena. Nekoga poput nas.
Čitam i mislim, eto je prošlo već skoro pola stoljeća kako sam i sam listao i čitao Veselu Svesku. I ne mogu se više sjetiti niti jednog teksta ili pjesme ali mogu osjećaja uzbuđenja dok listam.
I eto mi se opet kao prvačiću steglo u grlu.
Hvala ti Ivo.
Tako sam i ja imao suradnika starijeg gospodina koji mi je ispričao kako je bio u jugoslovenskoj hokej ligi i napravio puno toga u zivotu. Jel se mi je činilo brez veze da samo ja to znam, znači njegova postignuća, sam se registriro na Wikipedia i napiso nešto o njemu.vidim da avtor ovoga ima smisao pa mu priporucujem da napravi isto. Vjeruj mi da nije teško i svaki je na wikipediji spreman pomoći.
ne znam za hrvatistan, u dubrovackoj republici nije bilo tih “sveski”, mi smo imali zadaće, a citalo se modra lasta i plavi vijesnik.
Bravo Ivo što si je se sjetio i u meni živi uspomena na njenu Veselu svesku. Čovjek umire tek kad umre posljednji čovjek koji ga se sjeća.
ah, Ivo, Ivo… ako se ne ukuca “lepa špoljarić” na googleu, onda ona ne postoji!?!
malo predaleko odosmo u gugl/internet-entuzijazmu!
bravo mr kobas ja sam skoro zaboravio veselu svesku ali ima neko ko pamti te sretne dane
Poznavala sam Lepu. Radile smo neko vrijeme zajedno u “Djecijoj i omladinskoj stampi” u NISRO “Oslobodjenje”. Bila je izuzetna, u svakom pogledu. Nikada, bas nikada je necu zaboraviti. Bila mi je kao majka. Izuzetna osoba, vrijedna postovanja. Veoma mi nedostaje njena mudrost, njen humor, absolutno sve. Nadam se da je na boljem mjestu sada i da cu je jednog dana sresti ponovo u nekoj drugoj dimenziji i uzivati u njenom drustvu.