Lijepo je biti hakiran

Već nekoliko dana Facebook profil mi je hakiran. Ja mu nemam pristupa, mogu ga samo tužno iz daljine gledati i sjećati se dana kad smo se lijepo družili.

Doduše, na njemu se ipak dešavaju neke promjene. Recimo, umjesto moga imena pored moje fotografije sad se ponosno šepuri ime Jackson Morrison. Moji prijatelji i moji tekstovi, fotografije i komentari još uvijek su njegovi, ali moguće je da se i to uskoro promijeni. Vlasnik je to, a on može učiniti šta god želi sa svojim imanjem.

Ali svaka medalja ima dvije strane pa tako i ovaj slučaj. Razmišljam kako mogu, kad se opet pojavim na Facebooku, neko vrijeme pisati što god mi padne na pamet, a bez odgovornosti. Samo kasnije kažem da to nisam pisao ja, nego neki ludi haker. Mogu pisati protiv vlasti. Mogu protiv urednika ovog portala. Mogu se osvetiti svima što me često, ili bar ponekad nakiljaju i koji su ikada bilo šta rekli ili uradili protiv mene. Ksnije, kad se dobro nauživam u toj novoj ulozi, samo kažem da to nisam pisao ja, i na kraju još doživim salve solidarnosti, podrške da izdržim i razumijevanja što sam preživio neopravdane napade i šikaniranja zbog onoga što, kao, nisam učinio. Ma, ako to dobro pripremim i izvedem, još će mi dobri ljudi nuditi financijsku pomoć pa će i na tom polju biti vajde od hakiranja. Već vidim kako postajem junak dana. Ama, kakav junak – junačina!

Evo, kako i dolikuje pravom junaku, smislio sa i obraćanje svojoj publici u desetercu kad se pojavim ponovo na Facebooku:

EVO MENE

Pitate se, prijatelji dragi,
što ga nema, što li se ne javlja?
Da se nije mlađan razbolio,
ili, ne daj Bože, zaljubio?
Il mu Fejzbuk brani vjerna ljuba?
Il se junak samo umorio
i javljanja stalnog zasitio?
Ili je se na nas nasrdio?
Nniti je se mlađan razbolio,
niti, gluho bilo, zaljubio,
nit mu Fejzbuk brani vjerna ljuba.
Niti je se junak umorio
ni pisanja mlađan zasitio,
niti je se na vas rasrdio,
nego su ga hakeri napali
i Fejzbuk mu njegov poharali.
Napadoše mučki, iznenada,
svako slovo napisano strada.
Svako slovo, a i svaka slika,
i komentar i svaka replika.
I zato sam svakim Božjim danom
samo lio suze pred ekranom.
Prijatelji uporno me tješe,
ali tuđa ruka svrab ne češe.
Mislio sam, preživjeti neću
ovu strašnu hakersku nesreću.
Ali eto, insan vam je čudo,
preživjeh i ovo vr’jeme ludo.
Javljam vam se opet, evo, svima,
makar puklo srce hakerima.

Eto, sad samo sjedim i čekam trenutke slave. I priželjkujem da me uskoro ponovo hakiraju pa da nastavim svoj rapidni uspon.