Litvi, Estoniji i Latviji zbog depopulacije prijeti nestanak

Europska unija je svoje najveće proširenje doživjela 2004. godine, kada su uz zajednicu “slobodnih i demokratskih naroda” primljeni Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Hrvatska je postala članica 2013., dok je Velika Britanija na referendumu 2016. odlučila izaći iz EU.

U jučerašnjem članku Može li, ovakva kakva jest, EU uopće preživjeti krizu smo se dotaknuli nekih trendova koji prijete opstanku Europske unije. Međutim, vrlo rijetko se mogu pronaći stručne analize o štetnim učincima ulaska u EU na “periferne” narode i “drugorazredne” zemlje, odnosno one koje su se na taj korak odlučile kako bi jednom zauvijek pobjegle od “aveti totalitarnih i autoritarnih sustava” i uživale blagodati slobode kretanja, zapošljavanja, ulaganja, poslovanja, slobode govora i političkog djelovanja i svega što, navodno, jamči Europska unija.

No, pokazalo se da su posljedice ishitrenih odluka i potpisivanja poglavlja pristupnih pregovora za neke zemlje bile pogubne. Hrvatska je tek nekoliko proteklih godina pogođena masovnim egzodusom mladog, radno sposobnog i akademski obrazovanog stanovništva, zbog čega je legitimno postaviti pitanje koliko danas u Hrvatskoj uopće ima stanovnika?

U nas je trend odlaska u inozemstvo postao problem u proteklih dvije tri godine, što koincidira s ulaskom u Europsku uniju, tako da možda još ima vremena za popraviti štetu. Bude li se, pod izgovorom da je svatko slobodan odlučivati gdje će, za koga i za koliko novca raditi, problem i dalje gurao pod tepih, dogodit će nam se isto što i baltičkim narodima, koji su na rubu nestanka.

Baltički mediji su ovih dana raspravljali o demografskim rezultatima Litve, Latvije i Estonije do 2016. Općenito, ove tri male zemlje nastavlja razarati trend depopulacije zbog niske stope nataliteta i migracije radno aktivnog stanovništva. Preostalo ostarjelo stanovništvo neće moći očuvati ekonomsku i financijsku održivost Litve, Latvije i Estonije, jer ove zemlje, unatoč dobrom pokazateljima, ipak trebaju vratiti dugove, odnosno kredite koje su uzele za ekonomski oporavak tijekom ’90-ih i 2000-ih godina.

Posebno neugodna činjenica za baltičke zemlje je odluka Rusije da se odrekne cjelokupnog pomorskog, željezničkog i cestovnog tranzita kroz ove tri zemlje, što će za njih biti pogubno.

Svidjelo se to baltičkim zemljama ili ne, Rusija ih neće napasti, ali je rusko vodstvo sebi postavilo veliki politički cilj i od 2020. sva ruska roba, bez izuzetka, ne smije prolaziti kroz baltičke luke.

Uz kompletnu zabranu tranzita ruske robe, Litva, Letonija i Estonija se moraju suočavati i s učincima demografske katastrofe uzrokovane iseljavanjem mladih i kvalificiranih stručnjaka, niskim natalitetom i kritičnim povećanjem udjela starijih osoba u ukupnoj populaciji. Ne treba posebno spominjati koliko će lučkih i radnika u terenom željezničkom prometu dobiti otkaze, jednom kada cijeli teret bude išao preko ruske luke Lenjingradskoj oblasti.

Rusija tamo već sada ima luku Ust-Luga, koja je u stanju odraditi pretovar bjeloruskog benzina, dizela i loživog ulja. Bjelorusi, pak, nisu učinili ništa da stanu na stranu baltičkih zemalja, jer sirovine za njihove rafinerije ionako dolaze iz Rusije, a ne iz Baltika. To znači da će tranzitni prihodi ići Rusiji i Bjelorusiji, što će imati udar na gospodarstva baltičkih zemalja.

Međutim, to je tek ono što će biti, iako ubrzo. Najveći je problem što već sada dobar dio radno aktivnog i obrazovanog stanovništva plaća poreze u inozemstvu, odnosno u Poljskoj, Velikoj Britaniji, pa čak i Sjedinjenim Državama.

Hrvatska se također suočava s ovim pogubnim trendom, ali je 2016. masovni egzodus stanovništva u puno većoj mjeri pogodio i baltičke zemlje, a od ulaska u Europsku uniju je dosegao takve razmjere kakav nije viđen ni u jednoj od zemalja bivšeg “Istočnog bloka”.

Iseljavanje se pretvara u smrtnu kaznu za Baltik, jer nekritično odbacivanje Litvanaca, Latvijaca i Estonaca života u vlastitim zemljama dovodi u pitanje i sam fizički opstanak ovih naroda.

Baltik je svjetski rekord u depopulaciji postigao još 2008. – 2009. godine, zbog utjecaja financijske krize, ali su tada sve zemlje srednje i istočne Europe bilježile trend odlaska radno aktivnog stanovništva na Zapad.

Međutim, gospodarske i migracijske statistike na kraju 2016. godine pokazuju da je iseljavanje iz zemljama istočne i središnje Europe prošlost. Osim baltičkih država, iseljavaju se još samo Slovačka i Hrvatska.

U Češkoj je odljev stanovništva u 2015. godini smanjen za više od trećine (33,5%), Mađarskoj za gotovo četvrtinu (22,2%). Iz Poljske je 2014. otišlo 3% manje ljudi nego u 2013. godini. U tom kontekstu se može govoriti o relativnom poboljšanju demografske situacije u “Novoj Europi“, dok Baltik i dalje bilježi europske i svjetske rekorde izumiranja.

Odljev stanovništva iz Litve, Latvije i Estonije se povećava iz godine u godinu. Iz Estonije se 2015. odselilo tri puta više ljudi nego u 2014. godini. Latviju je u 2015. napustilo 5,7% ljudi više nego prije godinu dana, dok apsolutni rekord u depopulaciji drži Litva, gdje je u 2015. godini u inozemstvo odselilo 21,6% više ljudi nego 2014.

2016. godine se trend iseljavanja iz baltičkih zemalja nije zaustavio. Naprotiv, on i dalje raste.

Iz Litve je u prvoj polovici 2016. godine  odselilo 6,5% više ljudi nego u prvoj polovici 2015. S ovakvim brojkama je Litva prva po crnim statistikama depopulacije u Europskoj uniji. Službeno u zemlji danas živi 2,86 milijuna ljudi, dok je 2015. u zemlji živjelo 2,91 milijuna stanovnika. No, ovdje govorimo samo o službenim brojkama, a situacija bi mogla biti i gora.

Broj stanovnika Latvije se smanjuje za 1% godišnje, čime je zemlja zauzela drugo mjesto po depopulaciji u Europskoj uniji, odmah nakon Litve. Latvija službeno ima 1,95 milijuna stanovnika.

Litva je još gora i godišnje gubi 1,5% stanovništva. Zemlju dnevno u prosjeku napusti 100 ljudi, što je godišnje oko 35 000 stanovnika.

Nigdje u svijetu ne postoji ništa slično, ako u obzir uzmemo da baltičke zemlje žive u uvjetima mira, političke stabilnosti i gospodarskog rasta. No, baltički građani masovno odbijaju živjeti u vlastitim zemljama i bježe iz njih gotovo brže od izbjeglica iz zemalja zahvaćenih ratovima i nemirima u Aziji i Africi.

Nikada prije autohtoni baltički narodi nisu pokazivali toliku želju za odlaskom iz domovine, tako da se može govoriti jedinstvenom povijesnom fenomenu. Ovako masovan egzodus stanovništva nisu uzrokovale ni njemačka, poljska i švedska kolonizacija, oba svjetska rata, ni poslijeratno razdoblje Sovjetskog Saveza. Ranije baltički narodi jednostavno nisu htjeli živjeti u stranim zemljama.

Međutim, ulaskom u Europsku uniju se počelo emigrirati, ali ne na privremeni rad u bogatije zemlje, nego zauvijek. Ovo je odlazak u kojem se odabire novi dom i odbacuje mogućnost povratka u domovinu.

Prema istraživanju Sveučilišta u Latviji, 62,7% onih koji su napustili zemlju su rekli da se ne žele vratiti, jer su razočarani u Latviju kao državu. Od onih koji su se odlučili vratiti u Latviju, 40% je promijenilo svoju odluku i opet su otišli u inozemstvo.

Slična istraživanja su provedena u Litvi. Prema anketi 2011. godine, koje je proveo Institut za razvoj civilnog društva, 60% iseljenika iz Litve se ne želi vratiti u domovinu.

U baltičkim zemljama nije ostalo još puno radno sposobnog stanovništva, ali se trend odlaska iz zemlje svejedno ne zaustavlja.

Istraživanja javnog mnijenja u Litvi, Latviji i Estoniji pokazuju da će u budućnosti više od četvrtine preostalog stanovništva također iseliti.

No, možda je od broja ljudi koji žele napustiti Baltik važnije pitanje tko odlazi? Ove tri zemlje napuštaju najbolji, najaktivniji, mladi i školovani ljudi u potrazi za karijerom. Baltik gubi mlade generacije kvalificiranih stručnjaka u punoj životnoj snazi.

Prema Zavodu za statistiku Litve, više od polovice imigranata, njih 52%, koji su zemlju napustili u prvoj polovici 2016. su bili mladi u dobi od 18 do 35 godina.

Situacija je slična u Latviji i Estoniji. Baltičke zemlje napuštaju ljudi sa završenim lokalnim sveučilištima i odmah po primitku diplome odlaze u potrazi za poslom u struci u Europu.

Već dugi niz godina u baltičkim državama nema nezaposlenosti, čime se hvale lokalne vlade, ali nema ni kvalificiranog osoblja na tržištu rada. Najveći problem je odlazak liječnika, jer se stanovništvo starije životne dobi u domovini time lišava kvalificirane medicinske skrbi.

Promatrano iz tog ugla, demografski procesi u baltičkim zemljama su puno opasniji nego se čine na prvi pogled. Studije pokazuju da ne govorimo više o sporom, tihom i bezbolnom odlasku manjeg dijela stanovništva ili nekadašnjih disidenata, nego o problemu koji bi u sljedećih nekoliko desetljeća Litvu, Latviju i Estoniju kao države mogao poslati u ropotarnicu povijesti. U najcrnjem scenariju, a nade u boljitak nema, zemlje lišene svih vitalnosti, zajedno s aktivnim i školovanim mladim ljudima, polako će potonuti u zaborav, kao da nikada nisu postojale.

Prema predviđanjima Eurostata, u sljedećih 40 godina će se stanovništvo Litve smanjiti za 38%, a Latvije za 31%.  Uzimajući u obzir depopulaciju i da su u posljednjih 25 godina Latvija i Litva izgubile oko trećine stanovnika, sredinom XXI stoljeća će baltičke republike zapravo izgubiti dvije trećine svog stanovništva.

Estonija u ovim crnim statistikama ipak stoji nešto bolje, ali s 1,32 milijun stanovnika na površini nešto manjoj od Hrvatske se mora pobrinuti za prirast, koji je nakon godina odlaska i odumiranja stanovništva tek ove godine zabilježila blagi pozitivan trend. Naime, od pada berlinskog zida do 2000. Estonija je ostala bez 12,5% stanovništva, a sljedećih 10 godina za još 5,5%. U odnosu na 2011. Estonija 2016. bilježi porast broja stanovnika za 1,7%, što je za Baltik veliki uspjeh, iako se Estonija zapravo vratila na broj stanovnika s kraja ’60-ih godina prošlog stoljeća.

Između 2020. i 2030. godine će mirovinu otići najveći broj stanovnika baltičkih zemalja, a na tržište rada utječe i najniža stopa nataliteta. Zbog toga će u Litvi, Latviji i Estoniji ostati upražnjena radna mjesta u nekim ključnim zanimanjima, poput liječnika, a ostatak radno aktivnog stanovništva neće moći dovoljno zaraditi da se isplate mirovine starijima.

Stoga je odlazak stanovništva za tri baltičke republike doslovno smrtna kazna, jer po trenutnim stopama egzodusa stanovništva tim zemaljama u skoroj budućnosti prijeti fizički nestanak.

Popraviti situaciju je gotovo nemoguće. Vlade Litve, Latvije i Estonije su svjesne svega, ali i ne pokušavaju donijeti ozbiljne odluke da se ovaj trend zaustavi.

U Latviji je ove godine otvoren program za povratak mladih stručnjaka za kojeg je izdvojeno smiješnih 72 tisuće eura. U Estoniji godišnji proračun Zaklade “Naši ljudi”, koja se zalaže za povratak sunarodnjaka, iznosi jednako smiješnih 80 tisuća eura.

U Litvi država ne čini doslovno ništa da olakša povratak sunarodnjaka. Čak i laik bi mogao zaključiti da je politika vlada baltičkih država odustajanje od vlastite budućnosti.

Protekla godina je pokazala da su baltičke zemlje jedinstven fenomen u svjetskoj povijesti. To su propale nacije i države u kojima ljudi koji su tamo rođeni odbijaju živjeti. Ovo je jedinstven primjer zemalja iz kojih stanovništvo bježi u toliko velikom broju, a da nema neposredne ugroze za njegov opstanak.

Istina je i da je BDP u ove tri zemlje u razdoblju od 2003. do 2013. rastao najvećom stopom u Europi. U Litvi za 60%, Estoniji za 35%, a Latviji za 51%, ali nikakve pozitivne statistike ili makroekonomski pokazatelji nisu uspjeli zaustaviti crne statistike s kojima su baltičke zemlje već ušle u svjetsku povijest. Ako vlade ovih zemalja hitno ne poduzmu radikalne mjere, za nekoliko desetljeća bi Litva, Estonija i Latvija mogle nestati s političke karte svijeta.

Svaka sličnost s Hrvatskom je slučajna.