Mačak Kajmačak

“Kakav mi je to život bez kravljeg mukanja ili ovčijeg meketanja… Pa još kad konj zarže!” znala bi često reći naša baka koja je imala puno dvorište životinja.

Konj je znao promoliti glavu kroz prozor oniske kućice, pas se uvijek motao oko bakinih nogu, mašući repom, a ovce su blejale i tražile da liznu slanu bakinu ruku. Baka je imala i kravu, s kojom je često razgovarala, dijeleći s njom i radosti i tuge svakodnevnog života.

A mačak! E, to vam je posebna priča, stari mačak je bio njen miljenik, sjedio je na starom kućnom pragu, kao da je kralj svih životinja. Ni do danas nisam odgonetnula zašto je moja baka tako voljela toga ne baš tako vrijednog, olinjalog mačka, da li zbog toga što je ipak ponekad ulovio nekog miša, ili što je bio bakin razgovor, što joj se činilo da, dok se izležavao na suncu, pažljivo sluša njene riječi, zapravo njene duge monologe.

“Dok je ovog mačka, u ovoj kući neće biti miševa”, govorila bi baka, hvaleći ga i više nego što je to zasluživao. Mačak je ipak imao jednu manu, koja baki nije bila povolji. Volio je silno mlijeko, a naročito ono kad se ukajmači. Baka ga je znala uhvatiti na djelu, kako, kriomice, srče mlijeko kroz rupu koju je šapom probušio na podebeloj kori kajmaka. Da, naše domaće, seosko mlijeko nije kao ono gradsko, vodenasto; naše mlijeko je tako slatko i gusto, da po njegovom kajmaku miševi mogu kolo da vode (i vodili bi ga, da nije bilo našeg mačka, našeg Kajmačka, kako smo ga od milja prozvali).

Zato su našeg mačka noću puštali u štalu, ili, ako je bilo toplo, pred kućna vrata, da ne bi dolazio u iskušenje i u dugim noćnim satima bijelio brke s mlijekom i kajmakom. Jednog dana u našem dvorištu skupilo se podosta djece. Igrali su se kamenčićima, kao klikerima, a jedan poveći kamičak tako je odskočio, da je na staklu kuhinjskog prozora izdubio rupu, taman toliku da se kroz nju mogao provući mačak. Pošto u to vrijeme nije bilo tako lako doći do novog stakla (prozor je trebalo odnijeti u grad, kod staklara), djeca su svoj nestašluk skrila dekom i saksijom cvijeća. Ali naš mačak je ubrzo otkrio dječiju tajnu, i svake noći se uvlačio u kuhinju, srknuo malo mlijeka i ispružio se preko kreveta, ispod dječijih nogu. Djeca su se na mačka već bila navikla, tako da su svi skupa uživali u sretnim ljetnim danima raspusta i igara.

Došao je i septembar, zaokupio nas novim obavezama, učenjem i pješačenjima do škole i nazad, a mačak je i dalje uživao u čarima mlijeka i noćnih ulazaka kroz rupu na staklu.

Jednoga dana ipak je dolijao. Upravo smo se vraćali iz škole, i ulazili u dvorište, a pored nas je mačak protrčao koliko su ga noge nosile. kako i ne bi, kad ga je jurila baka sa metlom.

“Lopužo! Kradljivče!” siktala je baka, mašući metlom, i pazeći da mačka ipak ne zahvati po leđima. Činilo nam se da je samo željela da ga preplaši.

“Zašto ga juriš, bako?” upitali smo.

Od ljutnje nije mogla doći do riječi, samo je mahala prema obližnjem šumarku u kojem je naš ljubitelj mlijeka i kajmaka našao sigurno utočište.

Kasnije, kad se baka malo smirila, a mačak ponovo počeo primicati kući, i kuhinji, baka je, dok smo ručali, ispričala zašto se tako naljutila:

“Zamislite, onaj mačkonja, onaj… privukao se punoj rajnici mlijeka, probio debelu koru od kajmaka i posrkao skoro sve mlijeko… A ja baš htjela da mlijeko prespem u tegle, da se ohladi, pa da i vi popijete… A ono… Naš ti kajmakdžija našao tajni put do mlijeka… Morala sam zato sav kajmak baciti, jer, ko zna, šta je sve prije toga mačak dirao svojim šapama i svojim brcima… I ranije je to radio, a ja sam to tek sada otkrila… Ma, samo da mi dođe pod metlu!”

Dugo smo se smijale. A mačak, koji je od toga trenutka dobio i naziv Kajmačak, sjedio je ponosno na stepenicama ispred kuće. Kao da nam je govorio kroz brkove: “Samo se vi smijte…. Važno je da nisam dobio po leđima. A ja ću čekati novu priliku, da se privučem mlijeku i kajmaku…

Mijau!”