Mačak, koke i ja

Ne, nije ovdje riječ o „mačku“ i „kokama“ u prenesenom značenju, nego o pravom, prvcatom mačku i o pravim kokama koje uistinu kokodaču i nesu jaja.

Sve je počelo ovako: Moja svastika Dana već tri godine ne ide na odmor jer baš u to vrijeme mora spremati neke namirnice za moju obitelj. Pošto sam ja ove godine već u dva navrata bio na moru, odlučio sam da sada ona sa svojom sestrom, a mojom suprugom, ide na odmor, a da ja ostanem kod njene kuće i pazim na domaćinstvo.

Ipak, Dana je odlučila maksimalno me poštedjeti obaveza. Pošto nemam položen ispit za mužnju koza, kozu i jare je odvela kod jedne prijateljice i već time je nestala moja glavna briga. Slično me je oslobodila još nekih poslova i na kraju je ostalo da imam samo pet minuta posla dnevno: nahraniti mačka i kokoši i pripaziti na plastenik ako nešto zatreba. No, time je moja žrtva izgledla minimalna, a ja sam želio učiniti bar malo veće djelo koje bih kasnije mogao dobro naplatiti. Zato sam, u nedostatku stvarnog rada, odlučio malo uveličati svoje poslove bar na riječima, kako bi supruga i svastika shvatile koliko muke imam, samo da bih njima omogućio da se odmore. Ovako im opišem jedan radni dan koji se u stvarnosti sastoji od jednog reza nožem salame koju ostavim mačku i nasipanja hrane svakog drugog dana kokama, kad usputno i pokupim nekoliko jaja:

„Jutros sam ponovo poranio da na vrijeme sve uradim. Prvo sam pokupio jabuke koje su popadale po stazi, a onda jedva uglavio ključ u bravu da otključam vrata jer komarnik, koji je postavljen na pogrešnu stranu, smeta ključanju. Jedva sam se pri tom otarasio mačka koji je uporno želio ući u kuću kad sam otvarao vrata. Morao sam ga bar deset minuta zavaravati da ugrabim ući u kuću i zatvoriti vrata prije nego što se on ubaci pored mojih nogu. Onaj nož je tup, pa sam s teškom mukom odsjekao komad salame, a plastičnu košuljicu nisam ni uspio presjeći, nego sam je morao zavratiti. I kad sam pokušavao izbaciti salamu mačku, on je uporno pokušavao ući u kuću, ali ja mu to nisam dozvolio. Znam kakav bi nered i štetu mogao napraviti da uđe i prenoći u kući, a znate da sam ja odgovoran i da to ne mogu dopustiti.

Nisam ni sjedao kad sam ušao u kuću, nego sam odmah otišao nahraniti koke. Uzkokodakale su se čim sam se približio kao da pet dana nisu jele, a imale su hrane sasvim dovoljno. Znate već da je doći do njih pravi podvig. Kiša je pala i blato je bilo kao da je po zemlji hodalo krdo slonova, a ne koke. Ja sam došao u nekim papučama koje su mi odmah zapale u blatu i jedva sam ih našao i izvadio, a bio sam kaljav do koljena. Uz to jedna koka zalepeta krilima i isprska me od glave do pete, samo su mi oči i zubi ostali čisti. Kapija je zatvorena trostrukim kalauzom, kao da je Alkatraz, da ne mogu ući lisice. Poduprta je kocem, opasana žicom i još osigurana kvakom. A za svaki slučaj, u donjem dijelu zaštićena i crijepom. Ma, ne bi mogao provaliti ni medvjed, a kamoli lisica! E, to sve prvo treba osloboditi da bi se otvorila kapija; treba izvesti niz građevinskih radova i praviti prave vratolimije da se savlada takva prepreka. Ali prije nego što otvoriš kapiju, šest koka kao šest aždaja već navaljuju da izađu, pa ti budi junak i uđi, a da ni jedna ne izađe! Svaki put mi srce siđe u pete dok nahranim koke, jar ako mi neka promakne i izađe, nema šanse da je uhvatim, mogu joj samo mahnuti i poželjeti sretan put u lisičju čeljust. A kako onda objasniti goropadnoj Dani taj gubitak?! Ma, samo da i ovaj odmor prođe, a da živu glavu izvučem!

O plasteniku da vam i ne govorim! Stalno procjenjuj treba li ga zatvoriti ili otvoriti, a vjetar sad puhne kao orkan, sad se odjednom smiri i pojavi se Sunce pa ugrije kao u Sahari. Ni baba Vanga ne bi mogla pogoditi kakvo će vrijeme biti preko noći, a kamoli ja, pa noću ne mogu zaspati kako treba jer stalno osluškujem ima li vjetra ili kiše. To dežurstvo traje non-stop već danima. Uh, samo da dočekam da se kao čovjek naspavam!“

I tako, kad svastika i supruga pročitaju na kakvim sam ja ovamo mukama, proradi im čak grižnja savjesti. Kako su me samo mogle ostaviti u tolikim obavezama, dok one planduju?! Pitaju me treba li da se ranije vrate, a ja junački uzvratim kako to ne dolazi u obzir, jer sve to što trpim je ništa u odnosu na ono što su one zaslužile. Ako treba, izdržat ću i cijeli mjesec, samo da njima bude lijepo.

U stvarnosti, u plastenik nisam ni ušao niti sam ga i jednom otvorio ili zatvorio. Koke sam do sad tri puta nahranio i mačku svaki dan dao komadić salame. Za deset dana ne vjerujem da bih uspio nakupiti cijeli sat rada. Ali kad se moje dame vrate, vjerujem da će mi dodijeliti orden za požrtvovnost i sve do narednog odmora mi se „oduživati“.

Živjeli mačak, koke, i ja s njima! A i svastika i supruga!