Mačje suze

Upravo sam bio na jednom rođendanu. To su druženja na kojima se priča o raznim temama, od najozbiljnijih do najneozbiljnijih.

Ima tu i priča o ljudima koji nisu tu, sjećanja na djetinjstvo, priča o zdravstvenim problemima i svemu drugome čega se neko sjeti, a smatra da to treba podijeliti s drugima. Uvijek na takvim okupljanjima čujem i neke priče koje su meni zanimljive, a neke od njih i zapišem pa ih podijelim s čitateljima.

Sad mi je bio zanimljiv doživljaj domaćice Marine koja je pričala kako je kao djevojčica imala malu, umiljatu macu s kojom se rado igrala, ali njen otac je bio protiv toga da se drže mačke u kući. Uzeo je i ovu i odnio je na neko nepoznato mjesto i tamo ostavio. Marina je kriomice gledala na koju stranu će se otac uputiti, a onda tim putem, s još jednom prijateljicom, krenula i dozivala macu. Podaleko od kuće ju je stvarno našla, ona se iskobeljala iz bodljikavog grmlja i došla u ruke svojoj dobročiniteljici, a iz očiju su joj, kaže Marina, tekle suze. Prijateljica je također vidjela suze i rekla joj da ne bi vjerovala da mačke mogu plakati da to svojim očima nije vidjela.

Na priču se nadovezuje Mirjana koja priča vic o čovjeku koji se želio otarasiti mačke pa ju je odveo u drugu ulici i ostavio, ali kad se vratio kući, mačka je već bila kod kuće. Bila je brža. Onda je on odvede na kraj grada, ali sve se isto ponovi, mačka se ponovo vratila prije njega. On je onda odvede tako daleko izvan grada u neke šume gdje je kružio da joj zavara trag i na kraju se i sam izgubio.Nije se znao vratiti kući. Iz neke nepoznate šume pozvao je ženu i pitao juje li se vratila mačka, a ona je potvrdno odgovorila. „Daj mi je na telefon da je pitam za put“, zamolio je muž.

Smijemo se, ali meni je i dalje u glavi uplakana maca. Nisu samo ljudi ti koji plaču, plaču ponekad i životinje. Uglavnom – zbog ljudi.