Mačji raj

Mnoge su domaće životinje izvrgnute izrabljivanju i zlostavljanju. Ljudi ih nekada toliko maltretiraju, bez ikakvog opravdanja, da je to teško razumjeti.

Ali neke životinje se i usreće s ljudima; u njima nađu svoje spasitelje i najbolje prijatelje. Čini se da su takvu sreću imale mačke koje su našle utočište kod mojih susjeda Danijele i Mladena. A kako je sve počelo?

Prvo se u dvorištu pojavila mačka s mačetom. Došla je iz šume, tamo je živjela i već izgubila mnoge osobine domaćih mačaka. Danijela i Mladen su im dali utočište, izobilje hrane, kvalitetan smještaj i svoju veliku ljubav, na koju su mačke oprezno uzvraćale, ne dozvoljavajući da im se previše približi. Nisu dozvoljavale da ih maze kao što to ljudi obično čine s mačkama. U šumi toga nije bilo, ali očito se vidjelo da cijene gostoljubivost domaćina, prihvaćajući njihovu ljubav „na distanci“.

Kad je mala maca malo ojačala, s majkom je i ona odlazila noću u šumu, a danju bi se vraćali svome novom domu. No, nakon nekoliko mjeseci, mačka se pojavila ne samo sa svojom kćerkom „iz prvog braka“, kako kaže Danijela, nego je dovela još troje mačića. Otac se nije pojavljivao, a Mladen je uvjeren da je nestao samo kako bi izbjegao plaćanje alimentacije. Ljuti se na njega zbog očinske neodgovornosti, ali ne krije i da je njemu lakše tako. Jedna usta manje za hraniti, a i manje treba graditi stambenog prostora. Sudeći po tome koliko vremena im posvećuje i koliko ulaže u njhov standard, nije za podcijeniti ni taj trošak.

Kuća za mačke je prava mačja vila, a ležaljke okolo, za koje sam mislio da su namijenjene za petero ljudi, namještene su isključivo za mačke, jer „one se vole izležavati na tim ležaljkama“.

Svaka mačka ima svoju zdjelicu uvijek napunjenu hranom, ali ne poštuju pravila vlasništva, nego jedu kako iz koje posude stignu. Toliko se najedu tu, da ono što ulove u šumi i ne okuse. Love samo za domaćine i sve im donesu na kućni prag, kao znak zahvalnosti za sve što čine za njih. Donesu svakakve lovine, ali najviše je miševa i zmija.

Domaćinima treba samo malo vremena da se naviknu na spravljanje specijaliteta od miševa i zmija, i sve što su uložili u standard mačaka, bit će im višestruko nadoknađeno.

Sada mačke i ne odlaze baš svakodnevno u noćnu smjenu na rad u šumu. Nekada ostaju u dvorištu i tu neumorno rade. Po cijelu noć se pentraju po ogradi, vinogradu, a najviše po krovu kuće na kom kao da igraju kolo, toliko se čuju njihovi koraci. To je uspavanka za ljubazne domaćine. Od kako su mačke u ovom dvorištu, tu je moguće vidjeti samo mrtvoga miša. Onih u pokretu odavno nema, osim jednoga pored kompjutora, koji se uz Mladenovu pomoć nekada pomjeri.

Ove mačke su i divne sugovornice. Danijela s njima sve vrijeme razgovara. Nekada ih pohvali što su lijepe i pametne. Onda ih iskritizira kad su nevaljale, neposlušne i sebične. Pa im priča o vremenu, o hrani, o kućnim dešavanjima ili odnosima kakvi bi među mačkama trebali biti. Uvijek im kaže kamo odlazi i kada će se vratiti. Prava je to škola i primjer kako se odgajaju mlađi naraštaji. A mačke upijaju svaku njenu riječ i samo mudro šute, te ponekim pokretom odobre ono što je Danijela rekla. Nikada se nisu usprotivile, proturječile ili je prekinule u govoru, što Danijela vrlo cijeni. I ponosi se njima, jer kad se ima na umu da su došle iz šume, zadivljujuće je to dokle su stigle u svom obrazovanju i kako su lijepo odgojene. Takoreći, poludivlje, a takve dobrice! One se ne ljute ni na Mladena koji ih stalno slika u nekim neobičnim, pa i nepristojnim pozama, čak i dok spavaju.

Sve u svemu, čini se da su ove mačke našle svoj raj i na zemlji. Od njih se ništa ne traži, nemaju nikakvih obaveza, a daje im se sve što požele.