Magareća televizija

Pročitah jutros na brzinu na jednom portalu naslov i podnaslov da je vlasnik farme magaraca u istočnoj Srbiji dobio račun da plati TV pretplatu za televizor u farmi.

Nisam čitao dalje i ne znam je li to ono vezano za puštanje muzike kako bi magarice davale više mlijeka ili je kakva druga zavrzlama, ali mi se odmah učini kako nije u redu da se magarcima naplaćuje TV pretplata. Ne vjerujem da oni baš pažljivo gledaju u tu spravu za razonodu. Uostalom, šta magarci razumiju, ako nešto i vide na ekranu? Filmovi se ne titluju na magareći jezik, a niti simultano prevode na njakanje. Emisija o magarcima je tako malo, a to bi ih možda zanimalo. Ne čine mi se čak ni muzikalnima da slušaju muziku. Ne vjerujem ni da razlikuju muziciranje Ive Pogorelića i Stefana Milenkovića. Kada čuju violinu, oni misle da to neko pjeva, možda Hanka Paldum, jer magarci su to. I otkud nekome obraza naplaćivati im pretplatu?

A onda bolje razmislim pa vidim da sam sve zaključke donio brzopleto, ne razmišljajući kako treba. Stvar treba sagledati dubinski, temeljito, a tada se dobije sasvim drugačija, prava slika. Da, magarcima ne samo da treba naplaćivati TV pretplatu, nego njima treba naplatiti prije svih, i više nego drugima. A zašto?

Pa kada pogledamo bolje, zapazit ćemo da i na nekim najznačajnijim televizijama ima magaraca. I to kakvih! Oni prave, u stvari, magareći program, namijenjen baš magarcima. Ako među gledateljima u početku i nema dovoljno magaraca, nakon nekog vremena, gledajući takav program, oni postaju ove ljupke životinje. Jednostavno se počinju transformirati. Lagano im izrastaju velike uši, kopita, rep, počinju sve nerazumljivije pričati dok ne prijeđu potpuno na njakanje, a razmišljanje im postaje kao u svakog magarca, pravo magareće.

Kakvo titlovanje, prevođenje, njima to ni najmanje nije potrebno. Taj govor koji oni čuju je njihov, autentični magareći i oni sve savršeno razumiju. A i muzika je veoma dobro prilagođena njihovom razumijevanju i ukusu. Kao da su je stvarali najveći, najtalentiraniji magarci. Tek tekstovi pjesama su savršenstvo, baš po magarećem ukusu! Nema magarca koji se ne naježi kad čuje pjesmu „Plitak potok, a voda duboka“. Toliko mudrosti, toliko znanja, umjetnosti i osjećajnosti je stalo u samo tih pet riječi da svaki magarac kad ih čuje zanjače istovremeno i tužno, i veselo, i zabrinuto i opušteno, i glasno i tiho, da više ne zna ni kako njače ni zašto. Sva ga osjećanja istovremeno spopadnu i on više ne zna čak ni je li magarac, a kamoli koliki je magarac. To je stanje potpune magareće nirvane.

E, pošto stvari stoje tako, onda je sasvim na mjestu da magarci lijepo plaćaju TV pretplatu. Ako se oni ogluše na ovu opravdanu obavezu, neka plaćaju farmeri, jer dug prema magarcima koji im pripremaju program se mora izmiriti. Pa nisu oni koji to rade baš toliki magarci da rade besplatno!