Poranim ja jutros, tiho se izvučem da ne probudim suprugu, pa odem do pekare kupiti ono što nam treba za taj dan. Velim, da nekad i ja budem od kakve koristi, da nešto konkretno uradim, jer supruga prosto ne stiže na sve strane.
Nedaleko od pekare je cvjećara, jedva nekih dvadesetak metara. Dok čekam na red u pekari gledam kako se red pred cvjećarom protegao skroz na trotoar, pa trotoarom sve do iza pekare. Pitam se je li danas neki svetac za koji ne znam, ali ne mogu se sjetiti da je. Ne čini mi se ni da je sahrana, da je neko umro, jer u takvim slučajevima nikada ne dođu svi u isto vrijeme kupovati cvijeće. Nedjelja je, neradni dan… Sve mi je nekako čudno, vidim samo da se nešto dešava, a nikako ne mogu skontati o čemu je riječ.
Za svaki slučaj, kad sam završio posao u pekari, stanem i ja u red ispred cvjećare, računajući da ću se u međuvremenu sjetiti. Da ja ipak kupim cvijeće, da ne napravim kakav propust. Omišljam se da pitam one oko sebe zašto kupuju cvijeće, ali pribojavam se da će me gledati kao luđaka i zaključim da mi je najjednostavnije ne oglašavati se, nego samo kupiti cvijeće. Gledam šta većina drugih kupuje, pa i ja tako uradim.
Kad sam došao kući, brže-bolje sjednem za kompjutor i potražim odgovor. Kad tamo, ono danas Majčin dan! Uh, dobro sam uradio, shvatim odmah, i dobro je što supruga još nije ustala. Stavim cvijeće u vazu i ušuljam se u spavaću sobu, tiho ga stavim pored ženinog uzglavlja.
Uh, što se obradovala kad se probudila! I zbog cvijeća, ali mnogo više što sam mislio na nju. „Pa, kako bih to mogao zaboraviti?!“, nonšalantno sam odmahnuo rukom.
Sad moja draga spava
Sad moja draga spava –
molim, hodajte tiše!
Smiri se malo vjetre!
Tiho, kapljice kiše!
Sačekaj malo, Sunce!
Zvijezdo, stani sred neba!
Mjeseče, uspori i ti,
dragoj mi odmor treba!
A kad se probudi mila
u tom ozračju tihom,
probudit ću je poljupcem
i ovim nježnim stihom.
Istina moj Ivo , prava majka i zena je stup obitelji i drustva , nazalost kao sve ostalo i majke odnosno zene su marginalizirane od ovog ludog sistema u kojem zivimo , sve je postalo roba , sve se polaze na estetiku a trulez se siri i siri , zaudara sve jace i ljubavi su sve krace .
Ljudi…uzivajte u svakoj nano sekundi sa svojim roditeljima..majka,ne grijesite se o njeno velicanstvo.
Napredak je očit, stiglo se do unakrsne rime. Sumnjam da ćemo dočekati i obgrljenu rimu. Ipak je to prezahtjevno za one koji najprije staju u red za čekanje, a onda pitaju što se čeka.