Majmunsko doba

Čitam kako najnovija istraživanja pokazuju da se majmuni u intelektualnom smislu razvijaju brže nego ljudi.

Navodno, neke vrste majmuna, posebno čimpanze, na testu koji su proveli Japanci, neke probleme putem kompjutora su rješavali brže nego ljudi, nakon čega ih je čekala nagrada u vidu obilnog obroka hrane. Zbog toga neki učenjaci smatraju da će doći vrijeme kada će majmuni preteći ljude.

Mene je, kao čovjeka poznatog po nesigurnosti u sebe, ovo saznanje odmah zabrinulo. Prvo što sam pomislio bilo je: Zamisli, dođem sutra na posao, a na moje radno mjesto zasjeo neki majmun, i radi li – radi! Mene gazda samo šutne, uz obrazloženje kako mu je novi radnik jeftiniji, a pouzdaniji i produktivniji na bivšem mom radnom mjestu. Pa zamišljam sva ta brojna radna mjesta na kojima bi se majmuni lako uklopili i donijeli velike uštede gazdama. Na gradilištima im ne bi trebale skupocjene skele ni dizalice, čime bi uštedjeli znatno vrijeme i sredstva za njihovo postavljanje. Majmuni bi se uz samo nekoliko užadi pentrali i po najvišim zgradama te tako složeni i opasni posao pretvarali u igru. Za čistiti prozore na oblakoderima, a znamo koliko se za to plaća, bili bi na sličan način opet uključeni majmuni. U velikim tržnim centrima mogli bi raditi istovremeno čak i dva, a možda i više poslova. Recimo, slažu robu na police, a iza sebe u isto vrijeme pod čiste repom. Jadan čovjek je u toku evolucije ostao bez repa i sad bi zbog toga platio danak.

Majmuni bi bili i odlični učitelji, jer bi djeci bila mnogo zanimljivija nastava uz majmune vragolane nego uz dosadne, čangrizave učiteljice koje stalno nešto zakeraju. Uostalom, nikada ni jedna učiteljica na tjelesnom ne bi mogla pokazati djeci vratolomije koje može, i to s puno maštovitosti, pokazati svaki majmun. Pa, zaboga, zbog čega se djecu vodi u zoološke vrtove, nego da vide majmune?! Je li zabilježen ijedan slučaj u svijetu da je neka skupina djece odvedena gledati učiteljicu?! Nije, naravno!

I tako me misli odvedoše od zanimanja do zanimanja i baciše u još dublje brige, u još veći strah za moju radnu, a tako i svaku drugu budućnost. Što ću, mislim, ako to majmunsko vrijeme odista i ja dočekam, ako oni još za mog života preuzmu stvar u svoje ruke? I – majmuni su to – neće se oni samo na navedenome zaustaviti, neće oni samo rintati umjesto ljudi, oni će nas potpuno marginalizirati, a na kraju i podčiniti. Eto, recimo, dođe neki majmun-biznismen pun love, i pokupi svaku dobru žensku, a tebi što ostane! Mogu samo zamisliti koji bi to bio udar na novopečene tajkune i koliko bi ih takav odnos majmuna povrijedilo! Onda, majmuni su bahati, oni bi vozili aute tko zna kojom brzinom i kako i gazili ljude na putu kao balege, a ne bi nikome odgovarali, jer oni su moćni, oni su majmuni ili bar majmunski sinovi! U školama bi majmunčići maltretirali djecu, a ako bi im se tko suprotstavio, ili samo prigovorio, oni bi mu samo s visine rekli: „A znaš li ti koji je majmun moj tata?!“ Tu bi priči bio kraj, jer hajde se ti zamjeri takvom majmunčini? Još najgore bi se ponašali oni koji bi bili na vlasti. Odmah bi, u to nimalo ne sumnjam, osnovali neku svoju stranku i počeli svoju majmunsku igru. Ama, ne bi oni gledali interes države ni naroda, nego samo kako napuniti svoje džepove!

Jednostavno, ako mi ljudi dopustimo da do toga dođe, to je katastrofa, to je propast čovječanstva  – zaključim na kraju, sav u strahu. A onda me jedna misao baš potpuno zaledi: Stani, pa mi već živimo u tom vremenu! Majmuni su i sad svuda oko nas, samo su se privremeno preobukli! Obučen kao čovjek, na prvi pogled pravi gospodin, a čim progovori, napravi neku gestu, čim učini bilo što, vidiš da je majmun! Zaboga, era majmuna je već počela! Pa zar nisam jutros bio kod onog majmuna… Pa zar mi maloprije onaj majmun… Jebote!