Majstor Jovica

Kada spominjemo majstore, uglavnom se na njih žalimo i navodimo svako svoja negativna iskustva s njima.

Nekome su traljavo uradili posao. Nekome su uzeli novac, a nisu uradili ništa ili skoro ništa, ili nisu uradili ono i onako kako su se dogovorili. Nekome su kasnili preko svake razumne mjere. U nekim slučajevima bilo je i fizičkih obračuna između majstora i poslodavaca.

Ali ima i drukčijih majstora, onih koji zasluže svaki novčić koji ste im dali i još više od toga. Onih koji časno brane dignitet svog zanata i svoj osobno i s kojima je uživanje raditi. Imao sam sreću, pored brojnih „batal majstora“, surađivati i s jednim pravim, uzornim, koji s pravom može reći da je baš majstor svog zanata. To je građevinar Jovica Nikolić iz Brčkog, čovjek s bogatim iskustvom u svojoj struci koji s ponosom ističe da nema problema s poslodavcima oko toga kako je posao uradio. Nakon što je i kod mene obavio dogovoreni posao, jasno mi je zbog čega je to tako.

Trebalo mi je obaviti neke zidarske radove i postaviti zidne i podne pločice. Dogovorili smo se kada i kako to uraditi, po kojoj cijeni i ostalo je samo to provesti u djelo. On će doći u srijedu prije mraka i u četvrtak će početi raditi. Očekivao sam da će, ako budem imao sreće da bude kako-tako od riječi, doći u četvrtak ujutro. Ali on je došao u srijedu oko podne i do mraka već uradio dio posla. Nakon nekoliko loših iskustava s majstorima, ovo je bilo vrlo prijatno iznenađenje. Kad je počeo raditi, bilo je jasno da zna svoj posao, ali i da je savjestan radnik koji ne želi nikakve propuste. Ide težim putem do cilja, ali tako da poslodavac bude zadovoljan. Recimo, uočio je neke greške koje bi, da su ostale neispravljene kasnije pravile velike probleme. Na primjer, sifon kroz koji prolazi voda ispod tuša nije imao koljeno u kom se zadržava dio vode koja sprečava prodor neugodnih mirisa iz septičke jame. On je to uočio, morao je razbiti dio betona i ugraditi odgovarajući sifon i sve ponovo zabetonirati i poravnati. Bilo mu je mnogo jednostavnije i brže samo postaviti pločice, jer to što nije bilo koljena nije bila njegova greška niti ju je bio dužan istraživati i ispravljati, ali on je napravio sebi više dodatnog, neplaćenog posla da bi meni učinio bolje. I bilo je više takvih dodatnih poslova.

Radio je vrijedno i pedantno tako da je sve završio i prije nego što sam očekivao. Uvjerio sam se da on radi onako kako najbolje umije, kao da radi sebi. Ubuduće, kad bih ponovo radio s njim, samo bih mu rekao šta trebam uraditi, a sve bih ostalo njemu prepustio – kada će raditi, na koji način, kojim materijalom… Čak ni za cijenu ne bih pitao. Jednostavno, očito je da čovjek zna, hoće, može, želi i umije uraditi, ali zna i procijeniti vrijednost svoga rada. Nije skup, ali ne radi ni za bagatelu, taman po nekoj normalnoj mjeri. U odnosu na „batal majstore“, ispadne kao da vam je uradio gotovo besplatno. Zato nije ni čudo što mu mnogi nakon posla plate i više nego što je tražio, i to sa zadovoljstvom.

I kako onda ne pohvaliti ovakvog majstora?! Zaslužio je, ali ne zbog toga da mu „nabacimo“ još nekog poslodavca, jer on ih ima dovoljno, nego da ga istaknemo kao primjer kakvi bi majstori trebali biti. Za ovakve uvijek ima posla i nikada im se ne dovodi u pitanje egzistencija. Sretno, majstore Jovica!