Majstor za sušenje mesa

Moj stariji brat Marijan i ja se po mnogo-čemu razlikujemo. Što ja volim, on ne voli. Što je njemu zanimljivo, meni je dosadno, i sve tako nešto. A opet, lijepo se slažemo i nemamo nikakvih međusobnih problema.

Eto, na primjer, meni je hrana nešto što se mora trošiti da bi se preživjelo, a njemu je ono za što se živi, ono što mu je na prvom mjestu. Istina, dok je bio mlađi, bilo je tu i drugih prioriteta, ali nećemo sad o tome.

Dakle, Marijan sve vidi kroz dobar zalogaj i sve pamti po tome. Ako ga, na primjer, pitam: „Sjećaš li se kad smo ono išli u Grčku pa vidjeli…“, a on odmah odgovori: „Kako se ne bih sjetio, znaš da smo tu jeli…“ i dalje se priča vodi o tom obroku koji smo pojeli, je li bio prepečen, je li odgovarala salata uz takvo jelo i tako dalje.

I njegova supruga Hana se dobro uklapa u tu kulinarsku priču. I ona voli dobru hranu, a ne pada joj teško ni priprema. Čak ni bratu ne pada teško bilo kakav posao vezan za hranu. A kupovati hranu – za njega je prava poslastica. Uvijek ima dva ili tri velika zamrzivača potpuno puna i uvijek kuka kako nema gdje staviti novu količinu mesa u zamrzivač, koja mu stvarno nije potrebna, „ali kako bi mogao ne kupiti ovako kvalitetno meso, a nije bilo ni skupo?!“ Zato ponekad, kad je u velikim problemima s tim, donese i kod mene u moj zamrzivačić koji komad, dok ne oslobodi prostor kod sebe.

E, sad su Marijan i Hana nabavili neku čudnu spravu koju sam jučer vidio u njihovom dvorištu. Izgleda kao neka visoka dvometarska peć i nije mi bilo jasno šta je to? Ako je peć, zašto je u dvorištu, jer ko je još dvorište grijao, i to usred ljeta? Ponosno mi objasniše da je to sušnica za meso, a mogu u njoj sušiti i sir i još neke namirnice. Brat kaže kako je već savladao tehniku sušenja, ali ga supruga oda: „Kobasicu je osušio tako da je crna kao gar, a tvrda kao kamen. Mogao bi njome eksere zakucavati.“ „Ma, dobro, to je samo tad ispalo loše, a poslije ide kao podmazano!“, ne da se brat. Ali ni snaha ne popušta: „A one koljenice?“ Na to se već počeše oboje smijati i ispričaše cijelu priču.

Brat je kupio neke dvije koljenice da ih osuši. Prvo je trebalo dobro ih nasoliti i ostaviti neko vrijeme da tako odstoje. Tražio je od supruge sol, a ona je zavirila u slanik i vidjela da nije puna, pa ju je prvo dopunila i dala Marijanu. On je nasolio koljenice i ostavio ih da odstoje. Poslije su jeli, a brat je uzeo slanik da još posoli jelo jer mu je bilo nekako slatkasto. Već je počeo prigovarati supruzi kako ne pazi koliko soli. Kad je posolio, bilo je još slađe. Otvorio je slanik i vidio da su izmiješani sol i šećer. Odmah se sjetio koljenica i kako je „sol“ bila krupna kad je solio pa je mislio da je to neka morska, a u stvari je bio šećer. Brzo su koljenice, koje su već četiri sata odstajale u šećeru, oprali i stavili u pravu sol i nakon isteklog vremena, napokon, brat ih je okačio u sušnicu. Ispod njih je već bio sir koji se sušio prema planu. Sjedili su nedaleko od sušnice kad se u njoj čuo neki tresak. Hm!? Šta li bi to moglo biti?! Kad je brat otvorio sušnicu, vidio je da se jedna koljenica otkačila i pala u topli sir. Sve se zamazalo! Nekako je očistio koljenici i ponovo okačio, siru malo vratio približnu prvobitnu formu, a onda opet sjeo, nezadovoljan što ne ide kako treba, ali s nadom da će bar od sada do kraja biti sve u redu. Nisu dugo sjedili, kad se ponovo čuo sličan tresak u peći. Kad je pogledao, vidio je da je sad druga koljenica pala i napravila još veći nered koji je bilo teško sanirati.

Voli brat i auto, ali s hranom se ništa ne može porediti. Vjerujem da bi lakše prebolio da je došao na parkiralište, a neko mu otkinuo blatobran i branik s auta, nego da upropasti komad mesa. Ali kako je on sam to upropastio, nema se na koga ljutiti. Eh, da bar ima, lakše bi bilo!

Moj mu je bratski savjet da radi ono što zna, u čemu je nenadmašan, pravi velemajstor, a to je da jede. I Hana mu to može praviti društvo. A što se sušenja i ostalih priprema oko mesa tiče, bolje mu je da se ostavi toga ćoravog posla, jer tu nije baš veliki talent, a osim toga ima i mene, pa ako opet zabrlja, puknut će nova međunarodna bruka i sa svojim teško stečenim ugledom u izjeličkom društvu se može pozdraviti.