Maratonskim korakom u penziju

Zdravko Vujaklija, maratonac iz Karlovca koga je ratni vihor odveo u Beograd, najveći dio svog radnog vijeka proveo je u Italiji. Sad odlazi u mirovinu na neobičan način – pješačeći s pozamašnim teretom koji vuče kroz četiri zemlje.

Sa Zdravkom sam se upoznao prije tridesetak godina kad je počeo dolaziti u firmu u kojoj sam radio. U tuđini smo se osjećali kao „zemljaci“, bliski ljudi koji govore istim jezikom, i lako smo se sprijateljili. Imali smo nekih zajedničkih ljubavi, a jedna od njih je bio sport. Zdravko je već dugo bio atletičar, trkač na duge staze, maratonac. I dok su njegovi kolege vozači gledali gdje da se zabave dok čekaju na utovar robe, tražeći kafane, kockarnice ili druge vidove zabave, on je samo gledao gdje u prirodi ima neka lijepa staza za trčanje. Moj grad Apeldoorn je imao mnogo parkova, šuma i staza pored kanala i to je za maratonca bio pravi raj.

Kasnije su nas poslovni putevi odveli na druge strane, ali smo uvijek kontaktirali na razne načine. Njegova firma je bila u Italiji, ali on je vozio diljem Europe. Bilo gdje da je bio, nalazio je svoje staze za trčanje i često mi slao snimke svojih rezultata memorirane na ručnom satu koji mu je uvijek bio na ruci i mjerio vrijeme za koje je istrčao svoju dionicu. Sudjelovao je na mnogim maratonima, više za svoju dušu, ne jureći rekorde. I tako je dotrčao do vremena kada se ide u mirovinu.

Ali ne bi Zdravko bio Zdravko kada i taj događaj ne bi pretvorio u neku vrstu maratona! Već odavno mi je rekao da se sprema otići u mirovinu pješke, kroz četiri zemlje, od mjesta gdje je radio do mjesta gdje će provesti ostatak života. I evo, to vrijeme je došlo. On upravo putuje kući pješačeći dnevno po približno 50 kilometara, a uz to i vuče kolica koja je sam konstruirao specijalno za ovu prigodu. Na njima vuče potrebnu opremu, a ima ugrađen i radio, usputno sluša muziku, ima telefon i svoje doživljaje s puta objavljuje na Facebooku. Vjerujem da će prije nego što stigne do cilja imati sve više onih koji ga prate na društvenim mrežama. Naravno, tu će biti ili već ima raznih komentara. Od iskrene podrške i divljenja ovom, ah, trebalo bi reći starcu pošto je penzioner, do onih koji se ljute na njega, jer „zaboga, zbog takvih nam stalno pomjeraju granicu odlaska u penziju“, pošto je očito da je Zdravko još uvijek vitalan i spreman za maratone, a kamoli za neki običan posao.

Jutros se javio na svom FB profilu i izvijestio nas da je Italija već ostala iza njega i da je ušao u Sloveniju. Usputno je već imao intervenciju mehaničara na kolicima koja vuče, morao je mijenjati jednu osovinu, ali i pored toga sve teče po planu. Ovom upornom maratoncu ne smetaju ni kvarovi ni vrućine, a ni fizički napor. Zato mu poželimo da sretno stigne do cilja i da se napokon nađe trajno tamo gdje mu je mjesto – u svojoj kući, sa svojom suprugom.

Sretan ti put, Zdravko, i sretan i dug život u mirovini!