Masa ne misli

Čudna je psihologija mase. U masi ljudi ne misle svojom glavom, nego tuđom, obično glavom onoga ko je na čelu.

Mnogo je primjera koji to potvrđuju. Kažu da je u Turskoj, kada joj je na čelu bio Kemal-paša Ataturk, vrlo važan zakon o reformama donijet na neobičan način. Po tom zakonu, između ostaloga, umjesto arapskog pisma uvodi se latinica, zabranjuje se nošenje feredža i tako dalje. Međutim, u parlamentu nije bilo dovoljno ruku da bi takav zakon prošao, i Ataturk je to znao. Ali poslužio se lukavstvom i, pošto tada nije bilo elektronskog prebrojavanja glasova, brojao je glasno podignute ruke dok nije nabrojao koliko mu je dovoljno. Parlamentarci su povjerovali da dobro broji, a on je tek mnogo kasnije priznao svoju „dosjetljivost“.

Ali ima i na našim prostorima mnogo primjera kako se u masi može svašta provući, a da ljudi i ne primijete kako su rekli ono što ne misle, odnosno da su upravo podržali ono protiv čega su sto posto. Navodno je pred izbore devedesetih godina Stipe Mesić je, kao član HDZ, držao govor, čini mi se, u Rijeci, pred velikim skupom ljudi. Između ostalog rekao je nešto približno ovako: „Dosta je bilo toga da novac iz Rijeke ide u Beograd. Od sada mora ići u Zagreb!“ Već kad je masa čula da novac neće ići u Beograd, oduševljeno je klicala: „Tako je!“, i ne razmišljajući o tome da opet ostaju bez novca, samo, eto, sad će ići u Zagreb. Masa često čuje ono što želi čuti, a ne ono što se kaže.

Još drastičniji je primjer bio na jednom skupu na kom je navodno govorio Alija Izetbegović svojim pristašama. To je bilo na samom početku njegove političke karijere kad još nije imao dovoljno iskustva pa je sam sebi, nenamjerno, napravio problem. On je, opet približno, u jednom trenutku rekao ovo: „…a ako to uradimo, bit će rata. A hoćemo li mi rat?“ Masa, koja uglavnom kako već rekoh ne razmišlja, nego zna da je tu došla na skup čovjeku u koga vjeruje, želi ga podržati i sve mu odobrava pa uzvikne u glas: „Hoćemo!“ Alija se na tren zbunio, jer, naravno, niti je takav odgovor želio niti očekivao, ali se brzo pribrao pa je rekao: „Mi hoćemo i rat, ali samo ako ga ne možemo nikako izbjeći, ako nas drugi napadnu i prisile nas da se branimo, inače mi rat nećemo, je li tako?“ „Tako je!“, uzviknula je ona ista masa samo nekoliko sekundi nakon suprotne tvrdnje.

Zbog čega ovo pričam? Samo da bih rekao da se to ne mijenja, da je i sada sve isto i da će, čini se, tako i ostati. Razlika je samo što se sad masa ne mora okupljati na trgovima, po stadionima i tržnim centrima, nego sjedi za kompjutorima i umjesto da uzvikuju, oni klikaju, lajkaju… Kad odaberu stranu, nije važno ni šta ta strana priča niti kakve argumente navodi, ona će dobiti prst gore, a suprotna prst dolje. Evo, sad je aktualna vrlo napeta situacija u Siriji, a masa se neće upuštati u činjenice, ispitivati uzroke i posljedice, razmišljati logički, svojom glavom, nego će samo slijediti ono što kažu vođe za koje oni navijaju. Oni koji se ne ponašaju tako su manjina.

Zbog svega ovoga, velika je sreća da ipak ima i portala koji potiču da se ne misli na način mase. Da se na sluša samo jedan izvor, nego da se na temelju više činjenica, više „istina“, iz više izvora, donosi sud. Ovi portali su u manjini, ali ako bude više čitalaca onih izvan mase, bit će više i njima odgovarajućih portala.