Maslina kao majka

Cijelog dana je pogledavao u nebo, iščekivao. Trudio se odagnati tjeskobne misli od sebe, zaboraviti i onu večer od prije sedam dana kad je zamalo klonuo, zamalo izgubio vjeru i… nije mu baš uspijevalo. Bližio se suton, a ništa. Za oko mu zapne sićušna točkica na obzoru, kao da se micala, kao da je rasla i jest! Rasla je baš kao i nada u njemu. Osjetio je navalu adrenalina kad je shvatio da je riječ o ptici.  O njegovoj golubici. Sletjela je na Arkin pramac, umorna, zastala na tren i doletjela do njega. Držala je važno list u kljunu. Maslinov list. Noa je znao da su se vode povukle.

Maslina je neveliko stablo, vazda zeleno. Maslinova grančica i golubica postali su kasnije simbolima mira.

Kao dijete nisam pridavao posebnu pažnju maslini. Kod nas ih nije nešto ni bilo, tek poneka u polju i jedna stara u susjedovoj ogradi pri kršu, s izbrazdanom korom. Jedne zime, jedna od onih orkanskih bura ju je iščupala. Bila je u čudnom položaju. Žile su stršile prema gore, oko njih zemlja. Nisam posebno žalio za njom, ne više nego što bih žalio za hrastom. Masline uopće nisu bile jestive, nisi se mogao na nju popeti kao na trešnju, nisu bile slatke. Ali skoro će Cvjetnica!? Nju sam volio. Brat i ja bismo subotom popodne nabrali cvijeća po kršu i na Cvjetnicu bi majka cvijeće stavila u umivaonik i svi smo se umivali u cvijeću, a poslije odrezali nekoliko grančica masline i nosili u Crkvu na blagoslov. Na svaku njivu je valjalo potom odnijeti komad blagoslovljene grančice. Neka čuva naše polje i neka urode naši trudi. Sad kad nema više stare masline morat ćemo ići daleko po grančice.

Odrasli smo, prošao je i rat, došla neka nova vremena. Došli su agronomi u općinu, govorili o razvoju maslinarstva, novim sortama. Svidjela mi se pomisao da više ne moramo s tuđe masline rezati grančice za Cvjetnicu. Odlučili smo gdje ćemo sve posaditi masline i koliko. Četiri ćemo u dvorište, tamo gdje je bio vinograd moglo bi ih stati preko sto komada…brzo smo došli do brojke 250. Toliko smo ih i zasadili.

Nitko ne sadi masline za sebe, rekla je majka, one se sade za unučad. Taman će za dvadeset-trideset godina stati na rod kako treba. Objasnila mi je i staru izreku – Vinograd je poput žene, a maslina poput majke. Ako u vinograd ne dođeš kad treba, samo jednu sezonu, za godinu dana zarast će i nećeš više nikad naći roda u njemu. Ako napustiš maslinu i ne dođeš je niti pogledati deset godina, kad joj se vratiš, malo je obrežeš, ona će rađati. Kao i majka kad joj se vrati dijete, dočekat će ga raširenih ruku, ne zna i ne može se ljutiti na tebe, ma koliko dugo i radi kojeg god razloga odsutan bio.

Iz godine u godinu smo obrađivali masline. Valjalo je izorati oko njih, staviti gnojiva, oblikovati ih. Prošla je i šesta-sedma godina, ni na jednoj maslini ni jedne masline. U čemu griješim, pitao sam se. Što ne radim kako valja, jesam li posadio krivu sortu, možda bih trebao neke masline iščupati i na njihovo mjesto posaditi drugu sortu zbog oprašivanja? Čvrsto sam odlučio – nikad ih ni s čim neću prskati. Prošle godine su rodile ove kraj kuće.  Ubrali smo na četiri masline oko 60 kila i na ostalih preko 240 jedva još toliko. Što ćeš sad s toliko maslina? Za jelo ih je previše, za odnijeti u uljaru premalo.

Na sreću, u istom problemu je bio i Joso, moj prijatelj iz djetinjstva. Nije završio neke škole, ali sam od njega puno u životu naučio. Jedan je od onih koji znaju s Prirodom, sa stablima, sa životinjama. On pamti neke naše tuče, ja neke druge. Bili smo poput janjčića na livadi, nadmetali se kad treba i kad ne treba.

On je imao isto toliko maslina, našao je jednu malu uljaru koja je primala sve količine na preradu jer je imala malu ‘makinu’ od 200 kg. Nije bilo termina, nego je trebalo čekati red.

Vani je već bila prohladna noć, a u uljari bučno i toplo. Ono unutra nije bio zrak, nego masline u plinovitom stanju. Sve me je zanimalo, proces od početka do kraja. Vlasnik uljare je imao strpljenja i objasnio nam cijeli proces. Tamo na kraju linije je bila cijev iz koje je curilo ulje.

Negdje oko ponoći došle su i naše masline na red. Iznutra sam se nadimao od ponosa, zauzeo  poziciju na kraju, tamo gdje treba poteći ulje. Nestrpljiv. I konačno je počelo teći. Zeleno. Stavio sam prst pod slap od ulja i liznuo ga. To nije bilo ulje, bila je to tekuća maslina. Malo peckava na vrhu jezika, a onda blaženstvo okusa, punina. Osjećaj zemlje, Sunca, kiše, vode, suše, korijenja koje traži vodu. Postao sam maslina!

Zbrojili smo kilograme, ulje, podijelili. Pripale su mi dvije plastične kante. Jedna od deset litara i u drugoj još osam. Koliki ti je bio postotak, pitala me gospođa koja je bila na redu. Prepoznali smo se. Ona je išla u ‘c’ razred, a ja u ‘a’ u istoj generaciji. Nemam pojma. Pa kako ne znaš, bio si među najboljim matematičarima u školi. Ona je izračunala za me, zadnje na umu su mi bili postotci. Imao sam ulje. Svoje ulje. Prvi put u povijesti obitelji.

Kući sam došao oko tri ujutro. Žena je spavala. Sva odjeća na meni je mirisala na masline, i sve ispod odjeće, cijelo tijelo. Nisam se htio kupati, uvukao sam se u postelju jer sam bio maslina, žena je promrmljala nešto kao Došao ti. Jesam. Počeo sam joj govoriti o tomu kako se masline prerađuju, kakvog je okusa ulje, govorio, govorio, a ona je spavala. Nema veze.

Ujutro sam odnio majci pola ulja. Koje bogatstvo! Zamisli koliko bismo mogli imati ulja kad masline doista stanu na rod?

Ove godine su masline puno više rodile. Brali smo ih danima. Kupio sam dvije bačve od inoxa, svaka po sto litara. U njima 180 litara extra djevičanskog maslinovog ulja. Nisam se pohvalio majci. Nema je više.