Mi igramo u pare

Često su prvi koraci teški, na njihovom putu se ispriječi mnoštvo poteškoća koje se moraju riješiti. Da bismo u ono vrijeme afirmirali odbojku u mom selu, morali smo savladati i neke čudne prepreke.

Još dok sam bio dječak, zavolio sam odbojku, a nigdje u selu nije bilo odbojkaškog igrališta. Zato sam u svom dvorištu napravio igralište. Istina, bilo je manje nego što to pravila nalažu, i imalo je mrežu koju sam ja sam ispleo. Otac je koristio mnogo umjetnog gnojiva koje je tada bilo u papirnim vrećama, s obje strane ušivenim debelim koncem. Sve te konce sam parao i od njih ispleo mrežu. Na igralištu sam se igrao s mojim najbližim drugarima, a onda je to bilo nedovoljno i mi omladinci smo u centru sela napravili igralište. Bilo je pravih dimenzija i s pravom mrežom, na travi i s kanalićima umjesto linija.

Međutim, kad smo počeli igrati odbojku i kad je to počelo postajati sve zanimljivije za mnoge dječake, odnekud su iskrsli i ljudi u zrelijim godinama, četrdesetogodišnjaci, koji su počeli igrati. Oni nisu poštovali nikakva zvanična pravila, nego su stvarali neka svoja, kao i cijelu odbojkašku terminologiju. U to vrijeme u jednom od susjednih sela kad bi se igrala odbojka i neko spomenuo promjenu serve, žene oko igrališta bi se pitale šta to znači, na što bi jedna odgovorila da ne zna, ali da se sjeća kako su to isto govorili i prošle godine.

Ovi, za nas tada stariji ljudi, kad bi ušli u teren, nas bi samo izbacili van kao da je to njihovo igralište, mada smo ga mi napravili. I oni su igrali jedan protiv jednog ili dvojica protiv dvojice, a mi smo igrali s po šest igrača, kako je po pravilima. Ali uzalud, njih dvojica su, na našem igralištu, imali prednost nad nas dvanaest samo zato što su bili stariji, a starije se moralo slušati. No, oni i nisu najčešće potezali argument godina da bi nam dokazali zašto imaju prednost, nego onaj financijski. „Znate, mi igramo u pare!“, bio im je glavni adut. Jednostavno, sport su pretvorili u kocku i smatrali su da im to što su u igri novci daje prednost.

Ali njihova igra na terenu je bila samo dio igre. Glavna igra se vodila prije ulaska na bojno polje. Dogovarana su pravila igra. Najpoznatiji u tom cjenkanju je bio jedan Čkalja koji je „smio igrati sa svakim, samo pod odgovarajućim pravilima“. Njegova izreka je bila: „Bolje se oznojiti pogađajući se nego igrajući se“. Tako je on smislio termin „nož serva“ za one koji su imali jak servis. To je značilo da ako žele igrati protiv njega, moraju servirati „nož“ tehnikom, a to je udar po lopti odozdo podlanicom okrenutom okomito, što je njemu olakšavalo prijem. Ako to nije dovoljno za pobjedu, dolazila su nova pravila. Ali mladi odbojkaši su ipak brže napredovali i uskoro je u igri protiv Ištvana Čkalja uveo pravilo da on uvijek ima prvu servu, pa onda dvije prve serve, pa tri i tako do petnaest. Kasnije je dobio da Ištvan obavezno servira „nož“ tehnikom, da do kraja sve serve ima samo Čkalja, da dobije stranu na kojoj ne gleda u Sunce i sve drugo što je izmišljao, ali je opet izgubio i meč i novac. Na kraju se dosjetio i da dobije prednost u poenima po su, uz sve navedeno, počinjali tako da Čkalja na početku već ima pet poena prednosti, pa deset, a onda čak i četrnaest, dakle set-meč loptu. Kad je i s tolikim beneficijama izgubio, Čkalja se definitivno predao i više nije igrao protiv Ištvana, ali je uvijek nalazio nove žrtve.

Ipak, bio je to put na kom su i mlađi igrači izborili respekt i pomalo počeli nametati svoj način razmišljanja i svoju igru. Osnovan je uskoro i klub, počeli su lijepi uspjesi, a onda je i čitavo selo stalo iza kluba i oni koji su igrali u pare nisu više bili glavni.

Pionirski poslovi uvijek nailaze na otpore, bez obzira na to što mnogi donose dobro i korist ljudima. Ali sjećanje na te dane uvijek je lijepo i dokaz onima koji su radili da su nešto korisno i uradili.