…Majka je mahala sa praga usamljene kućice, prateći sjetnim pogledom kćerku Juliju kako s porodicom odmiče uskim šumskim putom, prema zaravni na kojoj ih je čekao auto.. Dan se zajedno sa suncem polako spuštao za obrise visa Lipovac.
Kraj puta, koji je prvo vijugao kroz prorijeđenu šumu, a zatim uspinjao uz proplanak, odjednom su zapazili ljude na čijim je usnama bilo više straha i nedoumice nego razgovora. Izgledali su kao nestvarni, a bilo ih je sve više…
Zalazeće sunce na njihovim licima nije imalo zlatan, nego taman odsjaj.
Julija je u jednoj ruci nosila dvogodišnjeg sina, a u drugoj veliku okruglu šoljicu, u koju je željela brati zrele jagode što su bile ukrasile šumarak. Sa proplanka joj je pogled prhnuo kao ptica i zaustavio se u dolini, kroz koju je blago vijugala Vrbanja, rijeka njenog djetinjstva.
Često je, još kao djevojčica, jagodama obradovala Majku. I sad je osjećala taj miris. Dopirao je sa svih strana. Julija je spustila sina na travu i sagnula se da bere jagode. Prvo ih nježno dodirivala, kao da bi ih upitala da li ih smije brati.
Najljepše jagode je davala sinu, koji je otvarao ustašca, kao ptić, moleći:
„Još, mamice, još…”
Jedna starija žena primijetila je Julijinu radost i tiho prišapnula:
”Beri, beri, ljepotice, koliko ti duša želi, ispuni želju sinčiću, i one su sretnije na dječijem dlanu.”
Kao u nekom snu brala je jagode, ili su, možda, same uskakivale u zdjelicu. A onda je uzela dijete u naručje i s mužem pošla prema autu, ali se oko njih odjednom svorila neka gužva..
“Oh, Bože, šta se to dešava, na jednoj strani zrele šumske jagode, a na drugoj zabrinuta ljudska lica koja i ne primjećuju tu ljepotu?!” upitala se.. U trenu je svu radost prekinuo hrapav zapovjednički glas:
“Tišina! Neću da čujem ni muhu u letu!”
Ljudi su ostali bez daha.
Julijin ukočeni pogled je zastao na muževom, a u naručju je čvrsto držala sina.
Šoljica puna jagoda kliznula je Juliji iz ruke i počela se kotrljati niz srtminu. Zreli plodovi rasipali su se kao dječiji klikeri, tražeći sigurnija mjesta ispod paprati. Miris šumskih jagoda miješao se sa mirisom straha. Da, i strah ima miris, moćan, neuhvatljiv.
Proplanak pun ljudi se zavio u nijemu neizvjesnost i strah.
Mlad čovjek u uniformi uzdigao je pušku, prema nebu, kao da želi preplašiti i oblake što su nebom klizili na udaljene vrhove okolnih brda.
„Ja sam Ljutić Grozni“, govorio je, držeći prst na okidaču. “Moram da izvršim dužnost! Dobio sam listu s vašim imenima, prozivat ću vas sve redom…”
Pomisao, da bi bježali niz brdo, bila je uzaludna… Bježati i biti u bijegu ubijen, stajati i skamenjen od straha biti ubijen, da li tu postoji kakva razlika? Ne, smrt je smrt!
Kroz muklu tišinu protegnu se glas uniformisanoga. Počeo je prozivati, izgovarajući imena…
“Sve je ovo strašno, nisu to naša imena iz školskog dnevnika, kao da ih je jučer izgovarao naš mladi učitelj, dotaknuvši svakoga po kosi”, tiho je šaputala Julija
“Ne, nije to naš mladi učitelj, to je neko, ko ima pušku u ruci, neko koga ne interesuju šumske jagode”, dodala je…
“Dakle, svi ste na broju… A sad ću kao provoga prozvati…”
Zatim je izgovorio ime Julijinog muža. Juliji je od straha zastalo srce. Uzviknula je iz sveg glasa: „Ne! Nemojte mi ga ubiti!“ I sa sinom u naručju potrčala da ga zaštiti.
Ljutić Grozni je mirno uperio pušku i brojao… Jedan, dva…
Julija se trgla iz sna i pogledala prema mužu, koji je pored nje mirno spavao…
Dobra.
Pocinjem sherati 🙂 tvoje price, u nadi da ce sve vise ljudi pocet citati i uciti :))
Pokvari mi jagode bolesnim snovima