Mlaćenje prazne slame

Za one koji pričaju, a da ništa ne kažu; iz čije priče ne možete zaključiti, ni šta kažu ni šta su mislili reći, a i ako razumijete to je potpuno nebitno, kaže se da mlate praznu slamu. Drugim riječima, bilo bi manje štete da takav razgovor nije ni postojao.

S nekim ljudima je svaki susret zlata vrijedan. S njima uvijek imate o čemu pričati, od njih imate šta čuti i njima želite i vi reći ponešto jer vjerujete da će vas razumjeti. Ali postoje i oni s kojima vam je žao svake sekunde zajedno provedene, ali na koje ste iz nekih razloga upućeni i teško ih možete izbjeći. Sastajete se, mada vam to ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo.

Tako i ja imam susreta koje održavam nevoljko. Recimo, jedan poznanik me, svaki put kad dođem u naše krajeve, zove da se sastanemo jer ima neke „velike“ ideje u koje se baš ja uklapam. Sastanemo se tako i pričamo sat-dva o ničemu, u prazno, a onda kad ja već hoću da idem on se sjeti da me zvao da mi kaže to što je „važno“. No, i kad mi ispriča, meni nije jasno šta želi. Kad ga pokušam navesti da konkretizira šta ja to trebam uraditi, kako, gdje do kada, s kime i tako dalje, ispadne da on i nije baš siguran šta želi, ali misli da bih ja mogao imati neku dobru ideju u vezi s tim, jer meni to „ide od ruke“. I tako se sastajemo već godinama, a da nikada nismo ništa konkretno uradili i ne vidim neku nadu da ćemo ikada uraditi.

Nekada prije sam imao susjedu koja je dolazila „na kavu“ i ostajala u nedogled, a najduže kada „nije imala vremena“. Ako kaže da je navratila, ali žuri, to je bio znak da se treba naoružati strpljenjem. Ako je tu bila supruga, to je bio spas za mene jer sam se mogao izgubiti čim mi postane pretjerano dosadno, ali mojoj susjedi nije bilo važno ko je u kući, važno je bilo samo da je otvoreno i da može ući i nekome pričati, pa kad bih se zadesio sam, nije mi bilo odstupnice. Ona bi prvo sjela i pričala o temama koje me nisu ni najmanje zanimale. To je trajalo neko vrijeme, ali kako „žuri“, ustala bi i došla do vrata. E, tek tu je počinjala glavna priča. Uvijek bi ostajala duže pored vrata stojeći nego što je do tada sjedjela. Nekada bi uhvatila rukom za kvaku i kad se ponadate da je to to, da odlazi, ona bi je ispustila iz ruke i počela novu, „važnu“ priču. Kako sam mislio da je, kada ona krene kući, lijepo da i ja ustanem i ispratim je, i ja bih tako nekada stajao i slušao njene umarajuće priče stojeći da bi me kičma zaboljela, nadajući se da će jednom ipak stvarno krenuti.

Imao sam i jednog susjeda koji je bio ljubitelj ljute kapljice u vremenu dok je još moj otac bio živ. On bi ponekad navratio jer je znao da moj otac uvijek ima dobre šljivke i vrlo često bi potrefio doći kad se ocu žuri. Naravno, imao je izgovor za te dolaske – ili je tražio neku alatku, ili pitao za savjet ili nešto treće. Otac bi mu, ako žuri na posao, rado ponekad ponudio da ponese sa sobom „dvodecku“ rakije, da ne gubi vrijeme sjedeći s njim, ali ovaj je to odbijao jer bi se tako pokazalo da je rakija i bila cilj dolaska, što on nije želio. U takvim prilikama bi nakon nekoliko obilnijih gutljaja otišao, ali ako nije bilo frke, ostao bi i natenane pijuckao ko zna dokle. A razgovarali su tek toliko da se razgovara.

Znam da niko nema mogućnost voditi samo korisne i zanimljive razgovore, s ljudima koje voli i poštuje. Uvijek bude i onih drugih, dosadnih, ali neizbježnih. Ali znam da su oni ljudi koji imaju više ugodnih nego dosadnih razgovora veliki dobitnici. Istina, to s kakvim ćemo ljudima razgovarati, zavisi najviše od nas samih.