Moć prirode

Jedan je osjećaj gledati film o razornoj moći prirode, ili slušati priču, a drugi biti u žiži događaja, na svojoj koži osjetiti takvu moć.

Jučer je u Nizozemskoj bilo veliko nevrijeme. Vjetar je bio jak kao rijetko kad. Od kad sam ovdje mislim da je samo jednom bio jači, kada je lomio i čupao drveće, i to ogromna stabla, kao da su od stiropora. Ali tada sam bio u kući, spavao na sigurnom i vidio sam sutradan samo posljedice. Dok sam jučer još bio u kući, vidio sam kako vjetar ljulja ogradu u dvorištu kao da nije ni ukopana u zemlju. Plašio sam se da vjetar iz krošnje drveta ne odnese ptičje gnijezdo, tako se poigravao njime. Nešto je škripalo pri jačim udarima vjetra, a nisam mogao odrediti je li na mojoj kući ili susjedovoj. Ipak, na kućama u cijeloj Nizozemskoj nije bilo veće štete.

Krenuo sam na posao nešto ranije, dok je vjetar bio na vrhuncu svoje moći. Nisam vidio prevrtanja kamiona, a bilo ih je preko šezdeset u cijeloj Nizozemskoj, ali sam vidio mnogo polomljenog drveća. Jarboli na kojima su bile zastave su se savijali do neke mjere, a onda pucali. Neki prometni znaci su oboreni, a kontejneri za smeće su bili poizvrtani na sve strane. Mnoga mjesta na putevima diljem zemlje su bila prepriječena oborenim stablima, a na telefon je stigla poruka da se pozivi u pomoć šalju samo u slučaju velike potrebe, jer su pretrpani. Kako put kojim idem jednim dijelom prolazi kroz velike šume, stao sam da napravim nekoliko fotografija. Međutim, jedna otkinuta grana je pala pored same moje glave i udarila u krov auta. Mene je samo svojom krošnjom okrznula i izbila mi telefon iz ruku, tako da sam odustao od snimanja. Dok sam bio van auta i dok sam čistio telefon od blata, čuo sam jezivu škripu drveća, zvuke koji nastaju cijepanjem stabla, fijuke odlomljenih grana koje padaju na mokro tlo, a osjećao se specifični miris svježe odlomljenog drveta. To me podsjetilo na miris pokošene trave o čemu sam nekada napisao i vrlo kratku pjesmu.

Nastavio sam put. Vozio sam malo sporije nego obično, jer vjetar bi povremeno toliko zaljuljao auto da sam se osjećao nemoćnim; da sam shvatio kako ja nisam jedini vozač, nego da mi i vjetar dijelom usmjerava vozilo. U ovakvim prilikama je opasno brzo voziti, jer što vozilo više amortizira, lakše ga vjetar pomjera i prevrće. Kamiona je bilo manje nego obično, a jedan ispred mene se u jednom trenutku toliko nakrivio da sam shvatio da mi je potrebno držati još veće odstojanje, za svaki slučaj. Grane po putu se nekako moglo izbjeći ako su prije pale pa ih na vrijeme uočite, ali one koje su padale neposredno ispred vas bi se nekada zakačile ispod auta da je trebalo stati pa ih rukama izvući. Ipak, imao sam sreću što sam tek blizu cilja naišao na veliko stablo koje je prije mog prolaska palo preko puta, te sam se morao malo vratiti i drugim putem doći do firme. Stigao sam na vrijeme.

Sve u svemu, jedno neobično iskustvo. Danas je sve mirno, možda stignem napraviti i poneki snimak. Ako ne, evo utješne nagrade, pjesme koju sam spomenuo:

MIRIS

Kosi se trava.
Miris se širi.
Je li to miris života
koji nestaje,
ili smrti
koja nastaje?