Moć riječi

Nekada su se ljudi pripremali za govorništvo kod najsposobnijih ljudi toga vremena. Veliki oratori bili su cijenjeni i njihova riječ je bila poštovana.

Danas također, mada ne znam da postoje specijalne škole koje bi učile ljude govorništvu, postoje ljudi koji umiju govor koristiti kao jako oružje, kao argument pomoću kog mogu nekada uvjeriti druge i u nešto što nije istinito. Takvi ljudi imaju često i dovoljno znanja o nekoj temi, ali još više vještine da znaju kada podići glas, kada utišati, napraviti pauzu, pogledati u zemlju ili podići pogled. Znaju trenutak kad nešto treba reći, mjesto na kom treba reći i mjeru do koje se može ići. Oni znaju kada i koga treba pohvaliti, a koga, kada i gdje kritizirati. Znaju i šta i kada treba prešutjeti. Jednostavno, vrhunski su u tom poslu i teško im je ne vjerovati i kada nam nešto u nama govori daim  ne trebamo vjerovati ili ako imamo i drukčija saznanja.

Nedavno mi je jedna prijateljica, gospođa u poodmaklim godinama, s velikim životnim iskustvom, pričala kako je nasjela na priču „američkog generala“ koja se kasnije svela na to da mu ona pošalje veću svotu novaca. On joj je pričao „baš ono što je ona željela čuti, što svaka žena želi čuti“, i bez obzira na njeno veliko životno iskustvo i razum koji joj je govorio da tu nešto ne štima, da tog čovjeka nikada nije ni vidjela, emocije su je nadvladale. Prave riječi izgovorene na pravi način, u pravo vrijeme, našle su svoj put do cilja.

A danas čitam nešto različito, a opet slično, o dječaku koji nije govorio. Postigao je veliki uspjeh, ali tek kad je progovorio. Riječ je o Mirsadu Solakoviću, dječaku iz Bosne koji je sada napisao knjigu o sebi, Dječak koji ništa nije rekao pobijedio nasilnike. Mirsad je prošao čitavu ratnu torturu još kao dijete i nakon toga, sav psihički uzdrman i rastresen došao u Veliku Britaniju. Sa svim traumama i neznanjem engleskog jezika, taj trinaestogodišnjak je bio idealna meta za zlostavljače. Zvali su ga Ludo Dijete koje nikada ne priča. Izgradio je oko sebe zid šutnje i svoj život je već tada smatrao nevrijednim. Nije se igrao, pokušali su ga liječiti, ali bezuspješno. Škola mu je bila noćna mora zbog nasilja koje je tamo trpio od vršnjaka.

Ipak, počeo je pisati riječi u neke bilježnice i učiti više engleski, onako, za sebe, i nakon dvije godine je imao nekoliko ispunjenih bilježnica. To je primijetio jedan učitelj i u bilježnicama je vidio i skrivenog poetskog potencijala pa počeo više vremena posvećivati ovom dječaku. Počeo ga je voditi sa sobom u teretanu gdje je i dječak vježbao i podizao sve veći teret. To se primjećivalo i na njegovom tijelu, mišići su počeli bujati. Jednog dana mu je učitelj predložio da pred školskim drugovima govori o svojim iskustvima iz rata, kako bi mu to pomoglo u borbi protiv nasilnika. Njegov jezik još uvijek nije bio najbolji, ali usudio se. Neke je rasplakao. Jedan od nasilnika mu je prišao i rekao kako je sada Mirsad jači od njega i da on njega od sada može zlostavljati, ali ovaj je odgovorio da to nikada neće činiti. Taj njegovo govor mu je pomogao da shvati koja je istinska snaga izgovorene riječi. Počeo je govoriti više. Nakon toga je uspješno završio školu glume, čak i magistrirao i radio kao predavač. Napisao je knjigu o svom životu i nada se snimanju filma po njoj. Zadovoljan je i svojim iskustvom pomaže drugima.

Riječi imaju zaista veliku moć. Mogu pomjeriti planine. Ali i porušiti ih. S riječima treba biti oprezan. Mogu biti dobar i pokoran sluka, ali i vrlo zao gospodar.