Moj stric Mićo

Za neke ljude mislimo kako su oduvijek stari i da nikad nisu bili djeca, mladi. I to samo zato, što otkad znamo za sebe, su oni tu, odrasli i nama stari. Između ostalih, manje ili više starih, kad sam došao na ovaj svijet i malo kasnije počeo pamtiti ljude i događaje, oko mene su već bili roditelji, braća, stričevi, ujaci, tetke…Tako je sa svima nama. Ne rađamo se niotkuda i ne dolazimo u nigdje.

Jedan od onih kojeg sam rođenjem zatekao ovdje bio je i moj stric Mićo. Kasnije sam, kroz život i priče saznavao o vremenu kojeg je stric proveo kao dijete, kao mladić, a ostalom sam svjedočio.

Kad su mu ubili oca (i bacili u jamu oko koje je sad Vidikovac), Mićo je imao jedva desetak godina, najstariji od četvoro braće. Rat, neimaština, siromaštvo i bijeda potencirani na n-tu, k tomu još i bez oca. Moralo je biti strašno, jedino se moralo preživjeti. Ništa više. Ali kako?

Strica Miću su uzeli za slugu. Neka bogatija kuća (u kojoj su svi bili na broju i nisu im klali očeve, ni djedove) i Mićo se brinuo o konjima, spavao u štali, u sijenu. Barem nije bio gladan. Ali braća? Svi mlađi i svi gladni, kako će oni preživjeti? Mićo bi nahranio konje, ali bi u kakav zavežljaj sakrio malo kukuruza i zobi, smanjio večeru konjima i navečer brzo kući i dati braći da ne skapaju od gladi. Kako su to jeli, jesu li onako na živo, jesu li kuhali (a u čemu?), pitaj Boga.

Stric Mićo je zarano naučio da je poštenje privilegija onih koji imaju. Sirotinja kojoj glad kaplje na oči ima drugačije predstave o poštenju – uzeti malo da preživiš nije nepošteno, ako se ne sazna.

Rat je završio, on i braća mu – su preživjeli. Kako? Sam Bog zna.

I tako, najprije oko konja pa za uzde i eto Miće kočijaša. Nije se mogao hvaliti svojim, nije ni mogao imati, ali barem je i on vozio zapregu, makar tuđu. Znalo se otići i u Liku s vinom i rakijom trgovati. Preko Kistanja, Malovana pa u Gračac, sve do Gospića. Iz Like dovesti krumpir, što novca. Bilo je tu i okršaja s hajducima, zapravo običnim razbojnicima koji bi pljačkali putnike namjernike. Imaš li kuburu ili kakav pištolj, nisi se morao bojati.

Ženu je našao u susjednom selu. U ona doba se nije bio problem oženiti (kao što vidimo da danas jest). Uvijek je bilo sirotinje koju bi sparili sa sirotinjom. Ili bi se našla koja stara cura (od 20 god, to je bila stara cura) koja je ostala neudana. Ne znam kakva je priča bila sa strinom Zorkom, u stvari Karmelom (morat ću je pitati, još je živa i ima preko 90 godina), ali stric Mićo se oženio i odmah sazidao kućicu. Trebala su mu samo tri zida, četvrti bio naslonjen na postojeći kućerak.

Strina Zorka rodila mu je četiri sina. Jedan je umro prije nego sam se ja rodio u dobi od 6-7 godina, vjerojatno od upale pluća, a drugi Velimir, e njega se sjećam. Imao sam možda tri godine kad su Velu dovezla ‘bolnička kola’ s liječenja iz Zagreba. Imao je leukemiju i lijeka nije bilo. Tu večer nisam išao vidjeti ga, bio sam premali, ali moja starija braća jesu. Prepričali su što im je Vele rekao – Eto vas tu, vi ćete živjeti, a ja moram umrijeti, di je tu pravda? Umro je prije zore.

Dva sina sahraniti…pa da si od kamena, proplakao bi, gdje neće čovjek…

Stric Mićo se zaposlio u TEF-u, Crnici. Radnički autobus, ujutro na posao, popodne s posla, malo polja, malo ovaca, živjelo se dobro. Napravio je i novu kuću. Konačno su došla i bolja vremena.

Nije imao nekih većih vještina i znanja, škole je završio koliko je trebalo da nauči čitati i pisati, rado je pekao janjce, a znao je i paliti mine.

Ive Kljajo je kopao gusternu. Svi su imali koliko toliko ravan teren, samo se Ivina gusterna morala kopati u živom kamenu. Nije bilo druge nego zvati nekoga da probuši kompresorom koju rupu. E, onda je to bila akcija za strica Miću. U dinamit staviti ćiket (upaljač), u ćiket kordu (fitilj), to štapom ugurati u rupu, izvući kordu koji metar vani, tako drugu, treću…ukupno šest rupa, šest kordi.

Mi djeca bi se rastrčali i vikali MINAAAAA, MINAAAA i sakrili se na sigurnu udaljenost, kao i drugi, koji su se bojali, a u isto vrijeme htjeli vidjeti kako to mina eksplodira i diže kamenje u zrak.

Stric je zapalio svih šest kordi, bit će cigaretom, pušio je od svoje osme godine i bježi u zaklon. BUUM – jedna, pa BUUM druga, treća, četvrta i peta. Opalile. Kamenje je letjelo 50 metara u zrak i padalo uokolo. Ali šesta nije pukla. Zatajala, sto posto. Nitko se nije usuđivao provjeriti što je s kordom. Išao je stric nakon minutu, dvije. Kad je došao blizu, mina je opalila. Digla u zrak kamenje i – strica nekoliko metara u zrak!

Gotov je. Sav krvav, jedva pri svijesti, polomljen. Nije bilo telefona, ipak se nekako došlo do Jure Gršina ili Jure Šikala, jednog od dvojice vozača ambulantnih kola i prebacili su strica u bolnicu. Tamo su ga skrpili, stric preživio. Kasnije je malo nakrivo hodao, vjerojatno mu je jedna noga ostala kraća nakon operacija.

U Crnici je dobio neko lakše radno mjesto i nastavio raditi do penzije. Četrdeset godina i sedam mjeseci radnog staža!

Opet je došao rat. Iz sela su skoro svi otišli u izbjeglištvo, ali stric nije. Za njega se ništa nije promijenilo. Nije on bio naročito hrabar. Na riječima. Ali je zato djelom pokazivao.

Nakon Oluje, uslijedila pljačka Krajine, odvozili su se traktori, mali, veliki, auti, što god se moglo. Stric nije ukrao ništa, ali je iz Krajine dotjerao jednu magaricu. Lutala bez gospodara, netko bi je bio ubio ili zgazio, možda bi je vukovi rastrzali, ali ne – stric Mićo ju je spasio i dobro mu je služila još dosta godina.

Uvijek bi odlazio na sprovode i uglavnom bi na sprovodu nosio križ, onaj prvi. Skinuo bi kapu, križ digao visoko i hodao onako usporeno, kako je mogao, a opet dostojanstveno kako je to sprovod tražio.

Bog ga je nadario s unučadima, praunučadima…godinama su djeca na Badnju večer palila Badnjak. Uz vatru se pilo, donijeli bi kolača, a znali bi što i ispeći jer ‘šteta vatre’. Stric Mićo bi im bio posebni ‘gost’ i skoro svake godine bi govorio Tko zna, možda onaj dogodine ne dočekam.

Jedan nije dočekao. Umro je nekako u proljeće prije nekoliko godina.

Moj stric Mićo bio je nevelik čovjek, ali čvrst poput živog kamena. Jedan od stupova na kojima je počivao svijet. Jedan od onih na kojima je sazidana domovina i rod hrvatski.