Moja razrednica Refika

Priča jednog učenika iz njegovih srednjoškolskih dana koja mu je, kako kaže, bila lekcija i putokaz na koji je kasnije u životu često nailazio i slijedio ga.

Bio je to dan kao i većina drugih, osim što je danas Marko u školi trebao, kao predsjednik Odjeljenske zajednice, voditi jedan, njima tako važan sastanak vezan za matursku ekskurziju. Učenici su bili podijeljeni oko toga hoće li na ekskurziju na more ili na planinu.

U školu je pošao biciklom, kao i svakog dana, u vrijeme u koje je uvijek kretao. Osvrnuo se, pogledom tražeći prijatelja iz drugog odjeljenja s kojim je svako jutro putovao, ali njega, začudo, nije bilo, mada je uvijek dolazio na vrijeme. Baš tada se zaustavi auto prijateljevog susjeda koji Marku reče da je upravo vidio njegovog drugara kako kući nosi bicikl sa slomljenim prednjim točkom i da prenosi njegovu molbu da Marko dođe biciklom po njega. To je značilo da će obojica, i ako požure koliko mogu, ipak malo zakasniti u školu. Ipak, otišao je po prijatelja i tako su obojica zakasnila po pet minuta.

Razrednica je već bila smrknuta: „Šta je to, predsjedniče, zar baš danas kasniš kad znaš da svi tebe čekamo?“ „Oprostite, profesorice, izvinjavam se i vama cijelom odjeljenju što sam zakasnio, ali morao sam.“ „Znači, ti misliš da je tvoj izostanak opravdan? Ti znaš da sam tebe ovlastila da opravdavaš sate svima, pa tako i sebi?“ „Eh, profesorice, to je baš teško pitanje! Po mojim moralnim kriterijima, to bi bio opravdan izostanak. Ali ja bih sebi upisao neopravdan sat jer mislim da bi od toga bilo manje štete po sve nas skupa.“ „Hm?!“, zamislila se profesorica. „Pošto je ovo specifičan slučaj, o njemu ću ja odlučiti. Zato ispričaj i meni i svima u odjeljenju više detalja o tom izostanku – zašto misliš da si morao zakasniti?“

„Evo, ovako, profesorice. U pitanju je moj najbolji prijatelj. On se za mene tukao kad je znao da nema nikakve šanse za pobjedu i u toj tučnjavi dobio je više batina nego ja. Mnogo puta je uradio nešto za mene što ni jedan drugi prijatelj ne bi bio spreman učiniti. Htio sam mu pokazati da i on može računati na mene kad mu je to potrebno. Danas mu se, kad je pošao u školu, pokvario bicikl i morao sam otići po njega i dovesti ga na mom biciklu i tako smo zakasnili. Zbog svega što je on za mene učinio, i zbog toga što smatram da se prema prijatelju treba tako odnositi, odlučio sam tako postupiti, znajući da ću zakasniti. Mislim da je jedan neopravdan sat, pa ako treba i još neka dodatna kazna uz to, čak mala cijena koju ću platiti za poruku koju svom prijatelju želim na ovaj način poslati. Spreman sam za njega, ako treba, učiniti i veću žrtvu. Slobodno me, ako mislite da tako treba, i dodatno kaznite, neću se zbog toga ljutiti.“

„Hm, hm!?“, vrtjela je profesorica glavom. „Neka tvoj otac dođe sutra u školu da porazgovaramo o ovome“, odlučila je. „Ali, profesorice, ne vjerujem da će moj otac imati ikakvu primjedbu na neopravdan sat ili kaznu, vjerujem da bi i on isto postupio kao ja i da će razumjeti i Vašu i moju odluku! On baš u ovo vrijeme ima najviše posla, vrijeme je sjetve, i dragocjen mu je svaki sat, a ako dolazi u školu izgubit će nekoliko sati.“ „Istina je i to. Zato neka dođe u vrijeme kad njemu odgovara, ovih dana, ne mora biti baš sutra. Ako mu ni to ne odgovara, neka dođe kod mene kući navečer, ako ne može neka kaže kad da ja dođem kod vas kući, ali trebamo se vidjeti“, bila je uporna razrednica.

Nije bilo druge, rekao sam ocu šta je bilo, a on je rekao da će sutra doći u školu, da sam mu ja važniji od sjetve. Nije mi govorio ništa šta misli o svemu tome što sam mu ispričao. Rekao sam mu kad je profesorica u školi, i sutradan, kad smo imali njen sat, svi smo se iznenadili kad je u učionicu s njom ušao i moj otac. Profesorica nam je rekla da već znamo zašto ga je zvala, da je on odmah došao, ali da s njime nije htjela ništa razgovarati sama, nego će to učiniti sada, pred svima. Onda je samo kratko rekla mom ocu da ga je pozvala da se izjasni o tome želi li on da njegov sin dobije opravdan ili neopravdan sat za ono što je uradio. Otac je rekao približno ovako: „Profesorice, Vama hvala što se tako brinete za ponašanje moga sina. Znam, ne samo na osnovu ovoga događaja, da to radite iskreno i dobronamjerno, a čini mi se i mudro. Moje nije da odlučujem o tome hoćete li opravdati ili ne ovaj sat, to je Vaš posao i bilo kakvu odluku da donesete, ja ću vjerovati da ste to učinili s najboljim namjerama. Ali ako mene pitate kako bih ja postupio da sam bio na mjestu moga sina, mogu Vam samo reći da bih postupio isto kao on. I ponosan sam na njega što je tako postupio.“ „U redu, razumijem“, rekla je profesorica. „On će dobiti ovaj sat neopravdan.“ „Razumijem i ja. Vjerujem da će tako biti najbolje za njega. I hvala Vam još jednom za svu brigu koju pokazujete“, složio se otac. „Mogu li sada kući?“, pitao je. „Samo još trenutak!“, rekla je profesorica. „Želim obrazložiti svoju odluku. Ovaj neopravdan sat dajem Vašem sinu ne kao kaznu, nego kao nagradu. S ovim neopravdanim satom njegova usluga prijatelju će biti veća i prijatelj će se još više uvjeriti kako je Marko vrijedan žrtava koje je zbog njega ranije podnosio. Shvatit će još više da ima stvarno vrijednog prijatelja koji je spreman podmetnuti leđa za njega kad mu treba, pa i po cijenu neželjenih posljedica, i njihovo prijateljstvo će se učvrstiti. Ovaj neopravdan sat za mene znači dokaz da je Vaš Marko već položio maturu, da je zreo čovjek i da se stvarno imate razloga ponositi njime. Dalje, to što sam Vas pozvala ovdje, zbog čega ste izgubili nekoliko važnih sati, također nije kazna za Vas, nego nagrada. Vjerujem da će vam ovo saznanje, sada i ovdje, biti mnogo vrednije nego gubitak u poslu. Željela sam Vas pohvaliti što ste tako odgojili sina i željela sam da Vam ovo bude priznanje i nagrada, da pokažem ovoj omladini kakav treba biti roditelj, jer oni će to već sutra biti.“ U učionici je zavladao takav tajac, takva tišinu, koju i danas „čujem“.

To je trajalo možda dvije-tri sekunde, ali u tim sekundama sam osjetio toliko ponosa i na sebe, i na svoga oca, a i na svoju razrednicu kao nikada u dotadašnjem životu. Zbog toga taj događaj tako dobro pamtim i često ga se sjećam. I danas sam zahvalan svojoj razrednici za taj neopravdani sat i za „maltretiranje“ moga oca.