Moje iskustvo u Ukrajini

Kako je Ukrajina ovih dana zbog rata u fokusu apsolutno svih svjetskih medija, odlučio sam prenijeti svoje iskustvo u toj zemlji. U Ukrajini sam bio u sredinom jula 2018 godine, točno za vrijeme nogometnog prvenstva, dok je Hrvatska prolazila kroz utakmice, prvo s Rusijom, pa Engleskom i onda s Francuskom u finalu. Proveo sam tamo dva tjedna i mogu reći da su to bila dva jako zanimljiva tjedna.

PRVO ONO POZITIVNO

Običaj je, prije kritiziranja, da se prvo kažu one pozitivne stvari, pa stoga evo – Hrana je dobra. Žene su lijepe. Vizure Kijeva su impresivne. I to je manje-više to. Al ne znači da je ovo drugo bilo negativno, nego više nekako drukčije, intenzivnije.

KIJEV

Grad sa skoro 3 milijuna stanovnika, impresivnim vizurama na grad, rijekom Dnjepar. Ima se što vidit i ima se što radit. Središnji trg Maidan i ulice oko njega se vikendima pretvaraju u ogromnu pješačku zonu punu domaćih ljudi i turista. Ogroman metro sistem kojim se brzo i jeftino krećete po gradu. Iako moram se prisjetiti da je za vrijeme mog boravka cijena metro karte poskupjela sa 5 na 8 hrivnji što je nama i dalje jako jeftino (8 hrivnji je 0.25 eura) ali domaćem stanovištu to je porast za velikih 60%. Na dan poskupljenja svjedočio sam velikim svađama na rubu incidenta na prodajnim mjestima u metrou. Svjedočio sam i jednoj tuči u vagonu. Ali to sve spada pod normalno, jer koliko sam vidio nitko se tamo ne uzrujava oko takvih stvari.

Ono što je zanimljivo, cijeli Kijev je bio ukrašen Hrvatskim zastavama, zajedno s Ukrajinskim. Ali zbilja, cijeli širi centar, hrvatske zastave bile su na svakom rasvjetnom stupu. Nisam uspio doznati zašto, možda zbog nogometnog prvenstva, jer Hrvatska je taman par dana prije izbacila Rusiju. U svakom slučaju to je dalo jednu dozu bizarnosti mog boravka tamo, jer imaš osjećaj da si na jako dalekom i egzotičnom mjestu, a istovremeno kao da si doma.

O gradu neću previše, koga zanima, ionako može naći na netu. Meni se svidio vojni park iznad grada u kojem se može vidjeti ogromna kolekcija vojne opreme, od oklopljenog vlaka do interkontinentalnih projektila. Tamo je i impresivan kip majke domovine visok preko 100 metara koji se nadvija nad gradom, i spomen park iz 2. svjetskog rata.

Ogromni trgovi posvud, a na svakom ogromna crkva sa zlatnim kupolama.

Zanimljiv je bio ogromni samostanski kompleks kojem sam zaboravio ime, a u njemu sve puno luksuznih Mercedesa kojim se svećenici voze, i to na stražnjem sjedalu jer svi imaju vozača. Izgleda vrlo nadrealno kad se usred tog siromaštva pojave ti svećenici u Mercedesima. Tu sam iz prve ruke spoznao da ti pravoslavci nisu ništa drukčiji od „vatikanaca“.

Dojmila me se Arsenalna, najdublja metro stanica na svijetu, preko 100 metara ispod zemlje. Ti eskalatori se čine kao da nemaju kraja.

Ulazak u noćne klubove je posebna priča, dobra slika Ukrajine, u kojoj sve funkcionira po principu mita. U klubove muškarci mogu ući samo ako podmite čuvara na vratima, inače vam kažu da je klub pun i nema mjesta. Ne postoje ulaznice, kao u uređenim društvima. A žene pak ne plaćaju uopće, one čekaju ispred kluba u grupicama, i njih se periodično pušta, iako čuvari redovito biraju one zgodnije s kraćim suknjama. Diskriminacija najgore vrste.

PRIČA IZ HOTELA

Hotel u kojem sam odsjeo imao je samo tri zvjezdice ali odabrao sam ga jer se radi o neboderu sa 24 kata. Jednostavno volim taj pogled s visine na novi grad kad se ujutro probudim. Kako sam bukirao samo 3 dana, odlučio sam produžiti boravak, ali rekli su mi da moram promjeniti sobu. I tu sam napravio jednu nesmotrenost. Prilikom selidbe, ostavio sam u ormaru na vješalici 4 košulje. To nisam smatrao problemom jer u normalnoj zemlji, u normalnom hotelu, i nije. Navečer kad sam shvatio grešku, otišao sam na recepciju i zamolio da jave sobarici, da mi donese stvari. Rekla je da će mi donijeti ujutro.

Iduće jutro sobarica je zbilja došla, ali sa sobom je donijela hrpu nekakvih ogromnih košulja i majica veličine XXXL i tvrdila da su to moje košulje iz te sobe. Iako sam očigledno mršav i nosim L. Uglavnom da skratim priču, svoje košulje više nisam vidio. A kasnije sam shvatio da oni takve stvari uzmu i prodaju, a ove XXXL košulje vjerojatno „nude“ svakome ko se nađe u mom položaju, jer su prevelike da ih mogu prodati. Prijetio sam da ću pozvati policiju ali savjetovali su me moji lokalni poznanici da je besmisleno, da su jako korumpirani i da svi rade u talu. Inače cijelo vrijeme su me na to upozoravali, da na policiju kao stranac ne možeš računati. Čak su mi navodili neke primjere kako kriminalci zajedno s policajcima pljačkaju turiste, navodno imaju više uhodanih metoda.

I tu se vidi što je zapravo Ukrajina, i zašto vam pričam ovu priču. Nije to nikakva napredna demokracija kako nas neki žele uvjeriti. To je jedna tipična „failed state“ ili propala država tužnih ljudi. Jako puno tuge ima posvuda, vidi se na licima ljudi, i siromaštva koje je očito čim se malo makneš iz urbanog centra. Ljudi koji rade u nekoj državnoj administraciji imaju možda 250-300 eura mjesečne plaće. Korupcija je posvuda, to je način života, i ima je daleko više nego kod nas.

Tipično Kijevsko stambeno naselje djeluje kao da ste se vratili u Sovjetski Savez

Supermarketi su prepuni polica žestokih pića, i vidio sam uglavnom starije žene da ih kupuju.

VLAKOM ZA ODESSU

Ljetni posjet Ukrajini ne može biti kompletan bez da se vidi Odesa, njihovo najveće ljetovalište, smješteno na Crnom moru. Za ovu svrhu vlak je najpopularniji način putovanja, vlakovi za Odesu idu nekoliko puta na dan tijekom ljeta. Putovanje traje jako dugo, između 6 i 9 sati, ovisno o tome je li direktna linija. Kada se uzme spavaća karta za noćno putovanje, u kupeu se dobije jastuk i posteljina, a iskusne sobarice u 50-im godinama vam ljubazno navečer slože „krevet“.

Vlakovi su uglavnom stari i spori, ali i to ima neke svoje čari, jer me podsjećalo na filmove o Orient Expressu. Razočaranje je što nije bilo nikakve hrane, nema restorana, niti sendviča za kupiti. Kad sam se sobarici požalio na to, odvela me u svoju kabinu i iz torbe izvukla nekakve napolitanke koje mi je skupo prodala. Očito žena već ima iskustva kako zaraditi na turistima, a glad ne pita cijenu.

Krajolici kroz koje prolazi vlak su krajnje dosadni. Probajte zamisliti 9 sati vožnje kroz beskrajne stepe, bez ijednog brda, brežuljka, rijeke ili jezera. Sve ravno, samo trava i žito i nekakva dosadna šuma sa stalno istim stablima. Takav krajolik je bio za očekivat jer otuda potiče Ukrajinska plavo-žuta zastava, koja predstavlja plavo nebo iznad žitnih polja. A željezničke stanice u tim pustopoljinama izgledaju kao da ste se vratili u Sovjetski Savez i to negdje 60-ih godina. Par oronulih zgrada, nekoliko parkiranih Lada i pijanac na klupi.

ODESA

Hotel u Odesi, iako nominalno 4 zvjezdice, u Hrvatskoj ne bi dobio ni dvije. Prvog dana ostao sam zaglavljen u liftu bez struje. U potpunom mraku, ni alarmni gumb ne radi. Vikao sam dok se nije stvorio neki mrzovoljni kućni majstor iritiran mojim vikanjem i nevoljko me oslobodio. Kasnije sam shvatio da se to dešava svaki dan i otada sam izbjegavao lift. Idućeg dana zaglavila je jedna Talijanka, izvukli su je van u suzama. Majstor se smije dok je vadi, a njezin muž bijesan na recepciji traži da razgovara s direktorom hotela. Recepcionarka mu hladno poručuje da „direktor ne želi razgovarati sa njim“ i jednostavno ga ignorira dok uslužuje druge goste. Talijan šokiran u nevjerici odmahuje glavom. Higijena u hotelu na vrlo niskoj razini, soba uređena ko u hostelu, sa 3 različita kreveta uguranih u sobu bez ikakvog rasporeda. Pijani Turci galame cijelu noć, hotel ne poduzima ništa. Uglavnom, shvatili ste…

Plaže su tako-tako, pješčane i napučene, more je prilično muljevito i tamno, Crno more je zbilja crno. Ali „elita“ se ionako ne kupa tamo nego u klubovima na plaži. Tamo imaju bazene sa onim ždralovima na napuhavanje i slične gluposti. Svaka sponzoruša koja drži do sebe kupa se tamo, a plaže su uglavnom rezervirane za obitelji s djecom.

Odesa ima veliki lučki dio ali i veliki uređeni centar grada, koji je stvarno lijep. Grad ima oko milijun stanovnika, od čega su trećina Rusi, a nekad su bili većina jer to je povijesno Ruski grad. Ljudi s kojima sam pričao uglavnom su rekli da se ne osjećaju Ukrajincima, ali ni Rusima, nego tvrde da taj grad ima svoj vlastiti identitet i mentalitet. Zanimljivo je da se na ruskom i ukrajinskom ime grada piše različito, jedni pišu Odesa a drugi Odessa i obe verzije se mogu vidjeti po gradu u jednakom omjeru.

Odesa je 2014 za vrijeme majdanske revolucije bila blizu tome da Rusi preuzmu vlast i krenu se odvojiti od Ukrajine, poput Krima. Dolazilo je do sukoba na ulicama a sve je kulminiralo tako da su se ruski pristaše zabarikadirali u zgradi sindikata, a ukrajinski nacionalisti su je – zapalili! Poginulo je 46 osoba, neki od gušenja, neki od skoka kroz prozor, neki su živi izgorjeli.

U trenutku pisanja ovog tekst Odesa je u Ukrajinskim rukama a mediji tvrde da je slijedeća na udaru ruske vojske i da se građani pripremaju za obranu. Ali sudeći po onome što sam tamo vidio, mislim da oko toga grada neće biti velikih borbi. Rusima sigurno nije u interesu da ubijaju svoje, a čak i ako ukrajinski nacionalisti budu pružali otpor, moraju računati na veliku 5. kolonu u gradu.

U trenutku mog posjeta u luci se nalazilo šest velikih NATO-vih ratnih brodova, a područje oko luke prepuno mornaričkih oficira. Na slici su Turski, Njemački, Belgijski i Nizozemski brod. Uz ovakvu snažnu prisutnost NATO mornarice, kakvu u Hrvatskoj nikad nisam vidio, nije ni čudo da se ukrajinska vlast osjećala zaštićeno dok su godinama prkosili Rusiji. Samo pitam se, gdje su danas svi ti brodovi i časnici sa slike?

Mentalitet ljudi u gradu nije pretjerano prijateljski, daleko je to od one opuštenosti koja postoji na hrvatskoj obali. Ljudi su nervozni, taksist kad stane da pokupi nekog, auto iza njega već trubi. Konstantna je trubnjava u gradu, nervoza posvuda, ako se izgubite i pokušate nekog pitati, najvjerojatnije će vas ignorirati, što se na zapadu smatra nepristojnim ali tamo je normalno. Možda zato jer ne pričaju engleski, ne znam.

Ponuda zabave i noćni život su prilično dobri. Ima velikih šoping centara, zabavišta za djecu, i noćnih klubova s bazenom uz more – to su oni isti klubovi koji preko dana funkcioniraju kao kupališta. Tamo možete svašta vidjeti i doživjeti, dok masa pleše na podiju „elita“ je sa strane u separeima koji koštaju od 400 eura pa na više. Malograđanstvo i elitizam tipično za siromašne sredine.

U jednom klubu nastupao je i DJ Peder, njega ćete teško vidjeti kod nas, s takvim imenom.

ZAKLJUČAK

Ako volite red i mir, kulturne ljude i jasna pravila, nemojte ići u Ukrajinu. Odite radije negdje drugdje, bilo kamo drugdje. Ali ako vam je dosadno u životu i fali vam malo avanture, onda je to pravo mjesto za vas. Ako se vodite pravilom da je svako iskustvo korisno, pa i ono koje je negativno, svakako preporučam Ukrajinu. Jer garantiram vam da ćete imati zanimljiva iskustva.